S obzirom na svoju međunarodnu reputaciju, Dubrovnik bi trebao biti meka za vanjska i unutrašnja osjetila. Vjerojatno i jest, ali je još vjerojatnije da ljudima koji se u njemu nastane, a na čelu im ne stoji pečat 'made in Dubrovnik', grad predstavlja teško probavljivu enigmu. Budimo skroz slikoviti - Selma Shah, Indijka koja je djetinjstvo provela u Keniji, a karijeru prokrčila u Londonu, u Dubrovniku je otkrila da je ni manje ni više nego – lutkica!
Umjesto da se svakodnevno u Dubrovnik iskrcava na tisuće razgaljenih turista, ajmo potrpati čitavu lokalnu populaciju na jedan mega kruzer i poslati ih na dvogodišnji put oko svijeta. U međuvremenu, gradom bi mogla upravljati Selma Shah, ambiciozna Indijka s dugogodišnjim londonskim iskustvom i mentalitetom koji još jedini može osigurati da se Dubrovnik ne pretvori u umjetni dizajnerski štand za petominutne turiste s previše para. Zašto, kako?
Evo kako. 'Hrvatska u 3 riječi?Ljepota, priroda, bogate duše. Dolazim u Dubrovnik već šest godina svako ljeto, a od prošle godine tu i živim. Prvi dojam mi je bio onaj o nevjerojatnoj ljepoti i povijesti ovoga grada. Putovala sam dosta po Europi i ostatku svijeta, ali ovo, ovo je nešto jedinstveno', započinje 35-godišnja Indijka, a meni polako pada raspoloženje u očekivanju bujice riječi na kakve bih mogao nabasati u bilo kojoj brošuri o gradu. Dubrovačke ljepote i posebnost ispisane su u beskonačno mnogo varijanti i čini se da je danas od njih ostao tek pomno zapakiran turistički proizvod s brutalnom cjenovnom markicom. Prepuštam Selmu njezinom nizu asocijacija i odjednom – promjena smjera: 'Ljudi su ovdje prilično ljubazni. Jako opušteni. Ali i vrlo kratkog fitilja. Prilično su nesigurni, nedostaje im samopouzdanja. I kao da su zadovoljni u svojim uskim okvirima. Ne vole rizik.'
'Now, we're talking', rekli bi negdje drugdje. Da se razumijemo, Selma još uvijek ne bi mijenjala svoju novu adresu u Mlinima nadomak Dubrovnika, ali da je za preživljavanje dubrovačkog lifestylea potreban svakodnevni psihotrening iz pozitivnog pristupa stvarnosti, to svakako.
U Grad ju je dovela, ah, da, ljubav. Opet i ponovno, Hrvatska se pokazuje kao zemlja u kojoj je možda nemoguće raditi, zaraditi, napredovati, razvijati se, imati mogućnosti ili biti drugačiji, ali, hej, uvijek se možeš svjetski zaljubiti! Nije ni to loše. Selma je tako nakon djetinjstva provedenog u Keniji, a faksa i karijere odrađenih u Londonu, spustila svoju prtljagu u dvorište Sv. Vlahe. Radila je u svojstvu poslovnog savjetnika i tvorca idejnih rješenja za e-trgovinu, ima trogodišnji staž na BBC-ju i većinu života provela je u društvu ljudi s vrlo različitim porijeklom. Trebalo joj je svega desetak minuta ne bi li konačno prestala biti pristojna, pa nam opalila čvrgu: 'Ovdje je sve isto. Svi restorani, barovi... isto, isto,isto. Kultura istog. Bio mi je to šok. Nema kulturne raznolikosti. Sve je obojano jednom religijom. Sve je vođeno većinskom voljom.'
Selma ekspresno pogađa razloge. Ljudi su, kaže, premalo izloženi drukčijim utjecajima. Malo njih putuje, a kod onih koji to čine, to se odmah vidi. Prepričava mi zgodu od prije nekoliko godina kada je s prijateljicom iz Pakistana obilazila Stradun ne bi li ih odjednom zaustavila starija gospođa, prešla rukom preko njihove kože i izjavila: 'Pa vi ste tako smeđi!' Nije joj jasno. Hrvati, kaže, provode ogromne količine vremena zakucani za TV ekran, vide i čuju svašta, ali još uvijek ne znaju kako se obratiti ljudima drukčijeg porijekla. U Hrvatskoj si, nastavlja, još uvijek ili crnac ili bijelac. Nema treće.
Uzvraćam da joj teza nikako ne stoji jer smo, kao vrhunska čitalačka nacija, svi odreda pročitali '50 nijansi sive'. Doduše, iz rasno-edukativnih razloga, navedena knjiga je za naše tržište možda trebala biti preimenovana u '50 nijansi smeđe'.
Selma nema ni grama razumijevanja za domaće dangubljenje po kavama
No to je samo omanji komad dubrovačke problematike koju Selma kompenzira svakodnevnom mentalnom disciplinom – 'be positive!'. Oveći komad sastoji se od činjenice da je žena po prvi puta u životu doživjela da je – lutka!: 'Odrasla sam u okruženjima gdje se muškarac i žena tretiraju jednako. U Londonu, primjerice, nije bitno tko si, što si i odakle dolaziš, nego jedino to da odradiš posao kako treba. I kada postigneš neke stvari, ostvariš se i popneš na ljestvicu koju si htio, malo je šokantno da te odjednom netko baci 100 godina unatrag.' Naime, Indijka je otkrila dalmatinski trademark – kada kao žena u društvu svog partnera postavljaš pitanje, odgovor će biti upućen ne tebi nego tvojem partneru.
Općenito, primijetila je Selma kako parovi u Dubrovniku, premda su već i stariji, još uvijek žive prema srednjoškolskom kodeksu – kad se ide van muškarci idu s muškim društvom u nekoj varijanti momačke večeri, a žene rade isto sa svoje strane. Također, čini joj se da je premalo afekata i povezanosti u odnosima. Nije sigurna je li ta rezerviranost simptom bilo koje manje sredine, ali je sigurna da joj se nikako ne sviđa što se na ženu gleda svisoka i što ju se mahom drži u kući. Kada je potpuno sama organizirala i izvela renovaciju svojeg prostora, okolina je ostala u čudu. Da jedna žena - koja uz to ne govori hrvatski - napravi projekt, skupi radnike i iskomunicira sve detalje, u dubrovačkoj percepciji svemira ravno je Big Bangu.
Nastavljamo o ženama. Ovaj puta mitološkim i koje se zovu Europa. Raspričali smo se o tome kako se stari grad ispražnjava i kako je njegovo originalno stanovništvo desetkovano. Par bogatih stranaca je možda pokupovalo nekretnine, ali Selma očekuje mahom dobre stvari od ulaska Hrvatske u Europsku uniju: 'Kada bolje razmisliš, za ove južne krajeve, jedini način da napreduju su strane investicije. Nadam se da će promjena ići nabolje. Želim da ovaj grad zadrži svoju tradiciju, da je zaštiti, a ne da se pretvara u neprohodne ulice dizajnerskih dućana gdje je sve podređeno turistima. Gradske vlasti su trebale učiniti sve ne bi li zadržale autohtono stanovništvo u centru, jer na kraju krajeva, oni su ti koji mogu pružiti adekvatnu uslugu.' Umjesto permanentnog turističkog vašara koji onemogućuje da čovjek u sezoni uopće ode u trgovinu ili parkira auto u starom gradu, Selma drži fige za što veći broj sajmova lokalnih proizvoda i originalne kulturne ponude
Jer, zapravo, koliko god da ju frustira dubrovačka jednodimenzionalnost, istovremeno u njoj vidi nešto što je zapadna civilizacija nepovratno izgubila u svojoj apstrakciji, brzini i opsjednutosti društvenim platformama i medijima. Kako i sama nije prestala kultivirati svoj specifični identitet, nikada, kaže, neće postati Dubrovčanka, iako joj dobacuju da će se to dogoditi samo od sebe nakon određenog vremena.
Kako god, Indijki iz Londona drago je vidjeti da još postoje ljudi koji pršte od lokalnog ponosa i navika. Koji su skroz ukorijenjeni u svoju sredinu, iako, je li, stoje nepomični. Zezam je da tu ima nešto od djevičanske svježine i fascinacije koju su nekadašnji istraživači osjećali prema urođenicima iz prašume. Možda... možda i ne. Ono što je sigurno je da se radi o prvoj strankinji u Hrvata koja nema ni grama razumijevanja za domaće dangubljenje po kavama. Ima sreće. Nekim čudom to još nije postao uvjet za produženje vize.
