Emilija Stojmenova Duh ima 36 godina, a njezina biografija uzorna je priča o mladoj znanstvenici porijeklom iz makedonske Vinice koja je više od pola života provela u Sloveniji, u kojoj se posljednjih godina susreće sa sličnim izazovima kao u Makedoniji Nikole Gruevskog prije dvadesetak godina. Želeći spriječiti da se i njezina nova domovina pretvori u konzervativni autokratski poligon, tek nedavno se politički angažirala. Besprijekorna akademska karijera te niz profesionalnih uspjeha koje će detaljnije predstaviti sama doveli su je i do nominacije za Slovenku godine 2021. u izboru revije Jana.

Razgovor sa Stojmenovom Duh vodimo dvadesetak dana uoči izbora u Sloveniji, dok se u predizbornim istraživanjima vodi ljuta bitka između Slovenske demokratske stranke Janeza Janše i koalicije KUL sastavljene od stranaka lijevog centra, među kojima su i Socijalni demokrati. Njihova aktualna čelnica, europarlamentarka Tanja Fajon, odigrala je presudnu ulogu te gurnula u vatru mladu doktoricu elektrotehnike koja u razgovoru za tportal progovara o stanju na javnoj televiziji, napadima s desnice na nju i ostale pripadnike manjina, poziciji žena i znanstvenica u slovenskom društvu te šansama oporbe na predstojećim izborima.

Niste poznati u hrvatskoj javnosti, a jedno ste od svježih i progresivnih lica u slovenskom javnom životu, odnedavno i politici. Predstavite nam se u nekoliko rečenica i otkrijte zašto ste se kao ugledna znanstvenica odlučili politički angažirati.

Imam 36 godina. Rođena sam u Makedoniji, koju sam odlučila napustiti sa 16 godina razočarana političkom situacijom u zemlji. Dobila sam stipendiju za program međunarodne mature u Drugoj gimnaziji Maribor. Diplomirala sam na Fakultetu elektrotehnike, računalstva i informatike na Sveučilištu u Mariboru i doktorirala elektrotehniku radeći u poduzeću Iskratel. Nakon doktorata zaposlila sam se na Fakultetu elektrotehnike Sveučilišta u Ljubljani, na kojem sam ove godine kao prva žena postala izvanredna profesorica na Katedri za informacijske i komunikacijske tehnologije. Također, prva sam predstavnica Slovenije u Global Young Academy i članica radne skupine European Research Area u okviru All European Academies.

Trenutno vodim centar za digitalne inovacije 4PDIH i 11 međunarodnih projekata. Zaista uživam u svom radu na području digitalizacije. Da mi je netko prije 13. ožujka 2020., kada je formirana Janšina vlada, rekao da ću biti spremna ostaviti sve to po strani i odlučiti ući u politiku, rekla bih mu/joj da je lud/a. No stvari su se od tada drastično promijenile. Aktualna vlast se pobrinula za to da Slovenija više ne bude napredna zemlja u koju sam se doselila. Zbog toga što volim Sloveniju - i zato što ne želim ponovno bježati iz svoje sredine zbog pogrešnog vođenja zemlje - odazvala sam se pozivu predsjednice Tanje Fajon i odlučila izaći na izbore. U prošlosti sam surađivala sa socijaldemokratima, ali isključivo u profesionalnoj ulozi predsjednice Vijeća za znanost i inovacije.

Krenimo od aktualnih tema. Prije nekoliko tjedana u predizbornoj debati javne televizije morali ste se braniti od napada Zmage Jelinčića, dobro poznatog u hrvatskoj javnosti po ksenofobnim stavovima. Prozvao vas je da ne razumijete dobro slovenski i tražio da nabrojite osobe stranog porijekla koje su učinile nešto dobro za Sloveniju. Kao Makedonka porijeklom, susrećete li se često u svakodnevnom životu, poslu i privatnoj komunikaciji s ovakvom vrstom govora mržnje?

Ne baš. Uvijek sam se osjećala dobrodošlo u Sloveniji. Živim u Mariboru, za koji se volim šaliti da je slovenski Balkan. Ljudi su dragi, topli, žele pomoći. Kad me sretnu, odmah kažu koga poznaju iz Makedonije. Na prvom poslu, u Iskratelu, bilo je mnogo nas stranaca i okruženje je bilo vrlo uključivo. Isto je na fakultetu. Govor mržnje postao je jako izražen na društvenim mrežama otkako sam počela nastupati sa strankom SD. Zanimljivo je da sam u prošlosti dosta radila s europarlamentarcem Francom Bogovičem na temu pametnih sela. Gospodin Bogovič član je desničarske stranke. U to vrijeme nikome nije smetalo to što sam doseljenica. Bila sam im super. Sada bi me isti ljudi vratili tamo odakle sam došla. Ne zaustavljaju se samo na osobnim uvredama meni, nego idu toliko daleko da vrijeđaju cijeli makedonski narod ili narode drugih useljenika. A to me još više uznemirava i boli.

Kad smo kod javne televizije, na njoj se u posljednje vrijeme događaju brojne promjene. Čini se da je Janšina vlast nakon državne medijske agencije STA odlučila pojačati pritisak i na televiziju te dovesti svoje ljude. Paralelno s time, stvorio je čitavu privatnu medijsku mrežu provladinih medija, a na Twitteru se ponekad ponaša potpuno nekontrolirano. Što mislite, zbog čega je slovenski premijer toliko opsjednut medijima i javnom percepcijom svog rada?

Slovenski premijer nije opsjednut medijima, već svojim imidžom u javnosti i svojim mjestom u povijesti. Mediji koje ste naveli i koji su bili pod najvećim pritiskom - RTV, STA - bili su vjerodostojni mediji koji su vjerodostojno izvještavali o svemu što nam se događalo. Dakako, razotkrili su i afere i nepravilnosti u radu predsjednika i članova njegove vlade, koje su narušile njihov imidž. Premijer zaboravlja da za to nisu krivi mediji, već on i njegov tim koji su počinili sve te nepravilnosti. A kako, naravno, nikada nisu namjeravali stati s time, odlučili su jednostavno ušutkati vjerodostojne medije i pobrinuti se za to da ih svi glorificiraju. Naš premijer je kao Snjeguljičina maćeha. Dok zrcalo ponizno objašnjava da je najljepši, sve je u redu. U trenutku u kojem ogledala izgovore istinu dolazi teško vrijeme.

U tom kontekstu, što kažete na Janšino ponašanje tijekom ukrajinske krize? Je li odlazak u Kijev bio motiviran jačanjem Višegradske skupine ili je bio čisti predizborni PR?

Odlazak u Kijev i sve što Janša radi u vezi s ratom u Ukrajini tipičan je predizborni PR za svaku osudu. Kada je Zelenski izabran u Ukrajini, u (Janšinoj) stranci SDS ismijavali su ga kao klauna i Putinova plaćenika. Sada su potpuno promijenili svoju retoriku. Janša se želi pokazati kao odlučan, hrabar i iskusan strateg. Zaboravlja, međutim, da postoji učinkovitiji način da se pridonese rješavanju krize, a to je da se razgovara ili uvjeri Putina da zaustavi invaziju na Ukrajinu. Janša je zapravo otišao u Kijev na selfie sa Zelenskim.

Prelazimo na temu oko koje ste izrazito angažirani, a to je ravnopravnost spolova, osobito u STEM području iz kojega dolazite. Smatrate li da je proteklih godina u slovenskom društvu došlo do bilo kakvog napretka na tom području? Kao izvanredna profesorica na fakultetu, što na tu temu osobno činite u svom akademskom i profesionalnom djelovanju?

S obzirom na razliku u plaćama, žene u Sloveniji su u vrlo dobrom položaju u odnosu na druge zemlje u Europi. Najviše problema imamo sa zastupljenošću žena na rukovodećim i pozicijama odlučivanja, kako u gospodarstvu, tako i u javnom sektoru. U sadašnjoj vladi od 11 osoba na ministarskim pozicijama samo su dvije žene. U mom području žene se još uvijek susreću s problemima poput 'staklenog stropa' (problema s napredovanjem) te usklađivanja posla i privatnog života, ali primjećujem da smo sve aktivnije, snažno se povezujemo jedna s drugom i pokušavamo to promijeniti.

Bili ste članica vladinog tijela za digitalizaciju, u koje ste pristali ući tijekom mandata Janšine vlade, ali ste iz njega i izašli. Zbog čega ste to napravili i kakvo je stanje u Sloveniji po pitanju digitalizacije javnih usluga i života? Kako ocjenjujete rad ministra za digitalnu transformaciju Marka Borisa Andrijaniča?

Sudjelovala sam u Vijeću za digitalizaciju kao stručnjak za ovo područje jer jako dobro poznajem situaciju, jer me zanima što se događa na tom polju u zemlji, jer sam svjesna toga koje mjere trebamo pripremiti i koje projekte realizirati. Zbog sastava tog vijeća od samog početka bila sam zabrinuta za njegov uspjeh zato što većina članova dolazi iz različitih tehnoloških tvrtki, što znači da netko ima privatni interes, i zato što se digitalizacija u Sloveniji oduvijek gledala kroz prizmu IT-ja umjesto kroz prizmu razvoja društva. Ni u raspravama o javnoj upravi nije bilo predstavnika javne uprave, bio je samo jedan gradonačelnik. U zdravstvenoj radnoj skupini nije bilo liječnika. Nevladine organizacije, osim jedne bliske ministru, nisu bile uključene.

Prije svega – a to sam istaknula na prvom sastanku – moramo biti svjesni toga da je digitalizacija često stvar straha. Ljudi ne prihvaćaju digitalizaciju jer je ne razumiju i boje se te tu vidim ulogu raznih antropologa, komunikatora, ne samo filozofa, ukratko ljudi iz društvene i humanističke sfere koji bi mogli podučiti ljude što to znači digitalizacija. A u ovom strateškom tijelu tih ljudi nije bilo. Kad smo govorili o digitalizaciji obrazovanja, nazočili su nam uglavnom predstavnici visokog obrazovanja, ali nije bilo nastavnika iz srednjih i osnovnih škola.

Kap koja je prelila čašu bila je objava izvješća briselskog trusta mozgova Bruegel, u kojem je svrstao Sloveniju na samo dno po postocima predviđenima za digitalizaciju među svim nacionalnim planovima za oporavak i otpornost. Brojke su korigirane dan kasnije, ali mjere i dalje nisu bile primjerene s obzirom na situaciju u Sloveniji. No ne želim surađivati ​​samo zbog funkcija, nego želim učinkovite mjere za potrebne promjene. U Sloveniji imamo jako dobru pokrivenost širokopojasnim internetom iako još uvijek imamo neke tzv. bijele točke, ali to će se regulirati do kraja 2025. Integracija novih tehnologija u tvrtkama je visoka. Javne službe, posebice u području državne uprave, također su relativno dobro pokrivene. Imamo nekoliko izazova s ​​lokalnim javnim službama. Najveći problem na području digitalizacije u Sloveniji digitalna su znanja i vještine jer 55 posto naše populacije ima samo osnovne digitalne kompetencije.

Teško mi je ocijeniti rad ministra Andrijaniča jer je u većini slučajeva izrazito netransparentan. Najviše komunicira putem Twittera. Na vladinim stranicama svako malo možemo pronaći vijesti o posjećivanju ili potpisivanju ugovora s korporacijama poput Googlea i Applea, ali građani nemaju uvid u sadržaj tih ugovora. Umjesto da se uhvati u koštac sa sustavnim mjerama, njegova najzapaženija postignuća uključuju digitalne bonove, još jedan od poklona građanima koje je naša vlast neoprezno dijelila prije izbora.

Slovenski glasači skloni su instant zvijezdama i čestim promjenama vlasti, pa i trzavicama unutar koalicija. Kao svojevrstan grassroots tip političarke, koja se odlučila angažirati u Socijalnim demokratima iz pozicije obične građanke željne promjene, strahujete li od problema u koaliciji lijevog centra ako ostvarite dobar rezultat na izborima 24. travnja?

Slovenski birači vole kritizirati. Dobro pamte i najmanju grešku, ali znaju zaboraviti dobre stvari koje je napravila politička stranka. Ako ste već dugo na političkoj sceni, kao recimo SD, onda je logično da su i oni griješili. Da budem iskrena, i sama sam se u prošlosti često ljutila na njih. Ono što mi se, međutim, sviđa, otkako je Tanja Fajon preuzela stranku s novom ekipom, znaju slušati, priznati pogreške i doživljavati ih kao 'naučene lekcije', nešto što se ne bi smjelo ponavljati u budućnosti. Kad im netko kaže gdje su pogriješili, nisu uvrijeđeni, ne zamjeraju. To je i razlog zbog kojeg sam im se pridružila. Nova lica nemaju teret prošlosti, ali unose dosta nedoumica jer često dolaze u paketu s ljudima kojima je jedini interes osveta ili osobna korist, a nakon što budu izabrani, učinit će sve da ostanu na svojim položajima. Stranka SMC Mire Cerara bila je sjajan pokazatelj toga. Bez ove stranke Janša danas ne bi bio na vlasti iako su se u početku predstavljali kao njegovi veliki protivnici.

Oporbene stranke SD, Levica, SAB i LMŠ udružile su snage u KUL-u i izvrsno su surađivale u posljednjih godinu i pol, tako da se ne bojim problema u lijevom političkom prostoru. I u predizborno vrijeme, kada se zapravo borimo za istu skupinu birača, stranke koje su dio KUL-a međusobno se napadaju, ali svaka pokazuje svoj doprinos promjenama koje su prijeko potrebne našoj zemlji. Naši programi su, naravno, različiti, inače bi bili spojeni u jednu stranku. Međutim svi imamo slične vrijednosti koje se značajno razlikuju od vrijednosti na desnom polu. A vrijednosti su po meni puno važnije. Ako su vrijednosti slične, programi se mogu uskladiti. U suprotnom, ne mogu.