Trenutno su tri osnovna zahtjeva na stolu čije ispunjavanje traže liječnici: izjednačavanje koeficijenata složenosti poslova specijalista s užim specijalistima, liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti s bolničkim liječnicima, kao i uvećanje koeficijenata specijalizantima za najmanje 10 posto te donošenje zakona o radnopravnom statusu liječnika do kraja proljetnog zasjedanja Sabora; usklađivanje rada liječnika na svim razinama zdravstvene zaštite s vremensko-kadrovskim normativima i ukidanje postojećih 'robovlasničkih' ugovora za specijalizacije liječnika. Ministarstvo zdravstva je prošlog ljeta obećalo da će zahtjevi biti usvojeni, čak i zadalo rokove za to, ali sve je uglavnom ostalo na lijepim riječima.

Veliko je nezadovoljstvo u liječničkim redovima u posljednje vrijeme. Najavili ste prosvjed za 18. ožujka na Markovu trgu. Kako napreduju pregovori s Ministarstvom zdravstva oko zahtjeva koje ste postavili?

Prepoznali smo rastuće nezadovoljstvo među liječnicima, a to je potvrdila i anketa koju smo proveli u siječnju uz sudjelovanje gotovo 6000 liječnika. U anketi je 97 posto njih odgovorilo da su nezadovoljni radnopravnim statusom, a 94 posto naših kolega izrazilo je spremnost sudjelovati u nekoj od prosvjednih aktivnosti koje će pokrenuti krovne liječničke udruge.

Kao Hrvatska liječnička komora (HLK), u suradnji s drugim liječničkim udrugama, imali smo obavezu učiniti sve što možemo za poboljšanje statusa liječnika, što je u izravnoj vezi s održivošću i funkcionalnošću našeg zdravstvenog sustava. Kao prvi korak, na temelju odgovora naših kolega, najavili smo prosvjed za 18. ožujka na Markovu trgu u Zagrebu jer se 73 posto kolega u anketi izjasnilo da su spremni doći na javni prosvjed. Vlada Republike Hrvatske je ta koja je na potezu.

Postoji li bilo kakav napredak u pregovorima oko tri ključna zahtjeva postavljena pred Ministarstvo zdravstva i ministra Vilija Beroša?

Tri su zahtjeva bila adresirana još prošlog ljeta, o njima se razgovaralo i bila su usuglašena s Ministarstvom zdravstva. Dodatno je uvršten zahtjev o 'robovlasničkim' ugovorima te vremensko-kadrovskim normativima. Ono što je liječnicima posebno zasmetalo i prisililo na ove aktivnosti ignoriranje je preuzetih obaveza. Prošlog ljeta izašli smo s tri zahtjeva – prvi se odnosio na reprezentativnost liječničkog sindikata, što je riješeno u listopadu, drugi na promjenu uredbe o koeficijentima, gdje se ispravljaju određene nelogičnosti, i treće je bilo donošenje zakona o radnopravnom statusu liječnika.

Dakle prvi je zahtjev ispunjen nakon velikog prosvjeda ispred Ministarstva zdravstva u rujnu prošle godine. Vraćena je reprezentativnost Hrvatskom liječničkom sindikatu, a koja mu je bila oduzeta dok je lijeva koalicija upravljala Hrvatskom. Doduše, vraćena je tek nakon šest godina na vlasti sadašnje vladajuće garniture. Prošlog kolovoza su obećali da će zahtjev o koeficijentima ispuniti do kraja 2022. godine, a do ljeta 2023. donijeti naš zakon. Međutim dva mjeseca je prošlo od roka u kojem su koeficijenti trebali biti riješeni, a podsjećam, rok je prihvatilo samo Ministarstvo zdravstva. Evo, u četvrtak 2. ožujka doživjeli smo da se mijenjala Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, ali, začudo, baš liječnika nema u toj promjeni. Što se tiče zakona, ministar nam je rekao na posljednjem sastanku da će to teško proći do ljeta, možda tek do kraja godine. Kako onda to drugačije okarakterizirati nego kao ignoriranje?

Prošli put su nakon prosvjeda prihvatili jedan zahtjev pa možda nakon prosvjeda 18. ožujka prihvate još jedan.

Možemo nagađati i špekulirati, možda od prosvjeda do prosvjeda, što nije najbolji način funkcioniranja. To bi značilo da se isključivo pod nekom vrstom javnog pritiska mogu ostvariti neki konkretni pomaci. Ustrajni smo u organizaciji prosvjeda, što je ujedno najava budućih mogućih aktivnosti ako ovi zahtjevi ne budu poštovani. Pritom i dalje svjedočimo daljnjoj kadrovskoj devastaciji hrvatskog zdravstva, prvenstveno primarne zdravstvene zaštite, a koja je sve više kadrovski potkapacitirana – 250 obiteljskih liječnika, 110 pedijatara i 90 ginekologa trenutno nam nedostaje samo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Spominje se i mogućnost štrajka ako ne budu ispunjeni vaši zahtjevi.

Štrajk je legitimno i zakonsko sredstvo pritiska, a radnici u bilo kojem resoru imaju ga na raspolaganju. Gotovo dvije trećine liječnika u našoj anketi iskazalo je spremnost za štrajk. O tome će se donijeti odluke u skladu s procedurom. Hrvatski liječnički sindikat je taj koji prema zakonu u konačnici može donijeti odluku o početku štrajka. Tome prethodi procedura mirenja i sve što predviđa Zakon o radu.

Postoje i kritičari koji tvrde da liječnici idu u štrajk zbog plaća, a da ih ne brinu liste čekanja i raspad zdravstvenog sustava. Kako to komentirate?

Nisam vidio puno takvih napisa. Zahtjevi liječnika su u izravnoj vezi s održivošću našeg zdravstvenog sustava. Naprimjer, tražimo da se izjednače koeficijenti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti s onima u bolničkom sustavu. Trenutno su najmanje plaćeni liječnici u Hrvatskoj upravo oni u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Kolegica Nataša Ban Toskić, predsjednica KoHOM-a, nedavno je i javno izašla sa svojom platnom listom, nakon izjave ministra Beroša da su hrvatske liječničke plaće veće nego one u Sloveniji. Tada sam komentirao - da je to tako, onda bismo svjedočili velikom priljevu slovenskih liječnika na rad u Hrvatsku. Naravno, to se nikad nije dogodilo, pa neće ni sad. Kad netko radi gotovo 30 godina kao obiteljski liječnik i specijalist, a pritom ima 1500 ili 1600 eura plaće, sigurno se ne može očekivati da će mladi liječnik vidjeti svoju budućnost u obiteljskoj medicini s takvim primanjima i u takvim uvjetima rada. S druge strane, ako stvarno želimo osnažiti primarnu zdravstvenu zaštitu, onda barem trebamo izjednačiti koeficijente tako da mlade ljude koji sada izlaze s fakulteta motiviramo da rade u tom sektoru. Nama treba, podsjećam, 250 obiteljskih liječnika i još dvjestotinjak pedijatara i ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. To je gotovo cijela jedna generacija koja završi studij medicine. Kako ćemo ih motivirati?

Taj nedostatak osobito se osjeti u pasivnim krajevima.

Čak i ne. I u Zagrebu, koji ne može biti veća i urbanija sredina, centar Hrvatske, nedostaje primarnih pedijatara i ginekologa. Znači, nama se pred očima urušava primarna zdravstvena zaštita. Dakle, kada izlazimo sa zahtjevima koji se tiču upravo privlačenja liječnika, načina na koje poboljšati status tim liječnicima, onda je jasno da želimo zadržati funkcionalnu primarnu zdravstvenu zaštitu, što ima pozitivne posljedice za cijeli sustav. Ako se već sad u nekim ambulantama izmjenjuje svaki mjesec drugi liječnik koji je u njima u prolazu ili negdje, po ruralnim sredinama, jedan liječnik pokriva dvije ili tri ambulante, onda to sigurno nije funkcionalna i održiva primarna zdravstvena zaštita. Smatram da su zahtjevi u izravnoj vezi s opstankom javnog zdravstvenog sustava. Jer što će se u protivnom dogoditi? Liječnici će ili pojačano odlaziti izvan Hrvatske, što već ponovno bilježimo od prošle godine, nakon privremenog pandemijskog zastoja, ili u privatni sektor, jer nudi bolje uvjete i bolje plaće.

Ako bi se ukinuli ti, kako ih nazivate, 'robovlasnički' ugovori, tj. ugovori za mlade liječnike koji imaju obavezu odraditi određeni broj godina u bolnicama u kojima su dobili specijalizaciju, bi li to još više potaknulo odljev liječnika u inozemstvo? Ovako su barem neko vrijeme vezani raditi za matične bolnice, a ukidanjem te odredbe mogli bi odmah po završetku specijalizacije 'put pod noge'.

Prvo treba nešto pojasniti. Ugovori koje nazivamo robovlasničkima su oni koji obavezuju liječnike na vraćanje bruto plaća koje su odradili i zaradili u nekom razdoblju. Primjerice, da ste vi liječnik i pet godina ste specijalizirali, to ne znači da ste sjedili u klupi i slušali nastavu, nego ste pet godina krvavo radili, odrađivali dežurstva, ambulante, operirali.

Ako hoćete otići, primjerice iz jedne u drugu bolnicu u našem javnom zdravstvenom sustavu, onda traže da vratite ne samo neto iznos koji ste primili u vidu zarađenih plaća, nego bruto. Što zapravo znači da im morate platiti ono što ste radili za njih proteklih pet godina, što je potpuno nelogično i izvan je svake pameti. Toga nema nigdje.

U Liječničkoj komori vidimo pojačan odlazak ljudi upravo zbog takvih ugovora odmah nakon fakulteta. Mladi liječnici odlaze prije nego dobiju specijalizaciju u Hrvatskoj jer se ne žele dovesti u situaciju takvog vezivanja za neku ustanovu. Netko je provlačio kroz javni prostor da je to uobičajena europska praksa.

Ne, u Europi takvi ugovori ne postoje. U Sloveniji, primjerice, postoji odredba po kojoj vraćate iznos koji je uložen u vašu edukaciju, trošak mentora i ako su vam platili postdiplomski studij. To je ono što vraćate, nikakve bruto plaće ili paušalne iznose, bili oni 200, 300 ili 500 tisuća kuna.

Zašto inzistirate na vremensko-kadrovskim normativima? Vjerojatno je široj javnosti malo i nejasno o čemu se tu radi.

Zato što ne postoje jasno propisana pravila pa vlada nered. Recimo, netko u specijalističkoj ambulanti može imati 10 pacijenata ili 10 dijagnostičkih procedura, a netko drugi 30, koje i jedan i drugi moraju odraditi. Svi mi kao pacijenti želimo potrebno vrijeme i potpunu fokusiranost liječnika kada nas pregledava ili obavlja neki zahvat, a ne da vani čeka još 20 ili 30 pacijenata pa je liječnik prisiljen brzo obavljati medicinski postupak.

Koje je rješenje za to?

Struka je donijela normative, a prije tri godine Ministarstvo ih je objavilo u dokumentu koji je ministar potpisao i koji se zove Plan i program mjera zdravstvene zaštite. Tamo je popisano sve, recimo piše da gastroskopija traje 20 minuta, kolonoskopija 45 minuta, specijalistički pregled 30 minuta… To znači da kad mi kao gastroenterologu dođete u ambulantu trebam vremena da pogledam dokumentaciju, pregledam vas, popričam s vama... To je način na koji treba podići kvalitetu pružanja zdravstvene zaštite i smanjiti mogućnost pogrešaka. Ako idemo samo na kvantitetu, to nije način na koji se radi kvalitetna i sigurna medicina.

Što je tu sporno Ministarstvu zdravstva?

Ne znam, to bi trebalo vidjeti s Ministarstvom. Oni su izdali taj dokument. Možda će reći da to nije nešto što je obavezno, već nekakva preporuka, ali mi želimo da se zakon poziva upravo na takav dokument, što znači da će i pacijent i liječnik imati zajamčeno potrebno vrijeme za pregled ili neki drugi medicinski postupak.