Htio sam ukazati kako je sve češća upotreba pojmova 'svjetski rat' i 'hladni rat' u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu problematična iz više razloga, poglavito strukturalnih. S jedne strane, prolazimo kroz krizu legitimiteta liberalne hegemonije i proces urušavanja angloameričkog modela ekonomske globalizacije. S druge strane, informatička tehnologija, umjetna inteligencija i sve što potpada pod zajednički nazivnik 'četvrta industrijska revolucija' nezaustavljivo se razvija. Taj raskorak pravno-političkog i informatičko-tehnološkog je postao u ovom vremenu nepremostiv i kao takav bez presedana.

Primjerice, tijekom Hladnog rata država je bila ta koja je ulagala u razvoj nuklearnog naoružanja. To znači da su SAD i SSSR diktirali tempo razvoja, odnosno da su mogli postići politički konsenzus u ograničavanju nuklearnog oružja, potpisati niz ugovora 60-ih i 70-ih godina i tako stvoriti pretpostavke za relativno stabilni, ali i legitimni međunarodnopravni poredak. Danas vojno-industrijski kompleks više ne kontrolira tehnološki razvoj, jer nakon Hladnog rata kada se zaista vjerovalo da je ideološkim i geopolitičkim podjelama došao kraj, vojno istraživanje i razvoj je komercijalizirano i prepušteno tržištu. Dugoročna posljedica ove odluke (koju je sprovela Clintonova administracija preko američke Nacionalne zaklade za znanost) jest ne samo kaskanje države za najnovijim tehnološkim inovacijama privatnih kompanija, nego i suočavanje sa suparnicima poput Kine koja krađom intelektualnog vlasništva prisvaja najnovije tehnološke inovacije. Dakle, u današnjoj su krizi elementi Hladnog rata svakako prisutni, ali postoji jedna značajna razlika. Ovu utrku u naoružanju, pogotovo u području umjetne inteligencije, nitko ne može niti ograničiti niti kontrolirati. A upravo to čini današnje tenzije bitno opasnijim od onih između 1945. i 1990. godine.

Što je onda 'treći svjetski rat' i kako se taj pojam uklapa u ovu situaciju?

Takozvani 'treći svjetski rat', koji je navodno počeo ruskom agresijom na Ukrajinu, predstavlja naličje ove krize deglobalizacije i slabljenja međunarodnopravnih normi. Najnovija nekonvencionalna sredstva ratovanja, poput bespilotnih letjelica, kibernetskih napada ili pak ekonomskih sankcija, velikim su silama pogodna upravo zato što nisu pravno regulirana. Čak niti taktičko nuklearno oružje kojim Putin prijeti nije pokriveno međunarodno pravnim ugovorima. Dakle, ako se već inzistira na tom pojmu, svjetski rat već odavno traje. Ali riječ je o asimetričnom sukobu, koji se vodi na više bojišta, na više razina i s više aktera (državnih i nedržavnih) istovremeno. To nije sukob nove 'multipolarnosti' kako se danas uvriježeno misli, nego sukob u svijetu bez polova - 'non-polar world', kako je sasvim ispravno primijetio Richard Haas. U tom smislu tvrdnje da je 'treći svjetski rat' počeo 24. veljače ruskom agresijom na Ukrajinu ne samo da su analitički površne, nego i po definiciji promašene. Sukob postaje svjetski rat pod uvjetom da su sve velike sile uključene i da izravno ili neizravno zahvaća svih pet kontinenata. Ovo je rat dvije države u kojemu Zapad podupire jednu stranu. Svakako da su ekonomske posljedice tog sukoba dalekosežne i da opasnost eskalacije ne treba podcjenjivati. Međutim, ako i dođe do tog najcrnjeg scenarija korištenja nuklearnog oružja, to opet neće biti 'treći svjetski rat' nego nešto mnogo gore - nuklearni holokaust.

Kako procjenjujete trenutne pozicije u ratu u Ukrajini i kako, ukoliko to nije presmiono, predviđate razvoj događaja u idućim mjesecima?

To je već pitanje za vojne analitičare i stručnjake koji su upućeni u stanje na bojištu. Sudeći po političkoj dimenziji rata, do brzog okončanja ne može doći. Putin je rekao da rat neće okončati dok 'svi ciljevi na budu ispunjeni'. Do danas nije sasvim jasno koji su to ciljevi, osim da je odustao od prvobitnog plana rušenja ukrajinske vlade i da se ograničio na regiju Donbasa. Ali takav stav uvjetuje situacija na bojištu, dok načelni cilj vraćanja kompletne Ukrajine u rusku orbitu time nije poljuljan. Što se tiče zapadne pomoći Ukrajini, ona će se nastaviti ali pitanje je do koje granice i s kojim ciljem, odnosno da li cilj određuju zapadne zemlje ili Ukrajina? Zapad se po tom pitanju ne očituje, a ukrajinsko vodstvo je jasno naznačilo da će rat biti okončan onda kada svi izgubljeni teritoriji budu vraćeni, uključujući i Krim - Zelenski je rekao da je 'rat počeo na Krimu i tamo će završiti'. Po svemu sudeći, ovaj rat se vodi s obje strane do apsolutne pobjede i zato se skorašnji kraj ne čini izglednim.

Postoji li potencijal za daljnju eskalaciju sukoba uključivanjem Bjelorusije, a onda lančanom reakcijom i Poljske?

Bjelorusiji nikako nije u interesu da bude uvučena u rat i činiti će sve da to izbjegne. Što se tiče Poljske, pa čak i baltičkih zemalja, dokle god se Rusija iscrpljuje na istoku Ukrajine eskalacija rata nije izgledna. Međutim, opasnost od hibridnog ratovanja jest. Zato je prije nekoliko dana Finska, kojoj više niti Turska ne prijeći ulazak u NATO, odlučila podignuti ogradu na granici s Rusijom kako bi spriječila mogući val izbjeglica kao oblik hibridnog napada. Države na koje posebno treba obratiti pažnju kao potencijalne žrtve ruske destabilizacije su Moldavija i Gruzija.

Koliko je cijelu situaciju zakomplicirala pojava iranskih dronova i je li moguće da to promijeni dosadašnju ulogu Izraela? Gdje je tu Turska?

Uključenje Irana u sukob je znakovito upravo zbog kamikaza dronova, autonomnog oružja koje je po prvi puta bilo korišteno i uglavnom prošlo nezapaženo 2020. u Drugom ratu u Gorskom Karabahu. Opskrbljivanje ruske vojske dronovima govori dvije stvari: prvo, da sankcije djeluju, odnosno da se Rusija sve više mora oslanjati na Iran i Sjevernu Koreju kako bi održala svoje ratne napore. I drugo, Iran se demonstracijom tako moćnog oružja pozicionira kao vojna sila koja je, iako pod sankcijama, sposobna opirati se Zapadu.

Izrael u tom pogledu neće promijeniti ništa u svojoj poziciji osim dodatno potvrđivati Europi opravdanost svojih tvrdnji da dogovor s Iranom nije moguć i da su rigorozne sankcije nužne. Ustvari, u narednom će razdoblju biti zanimljivo pratiti reakciju Saudijske Arabije, koja se postepeno počela okretati od SAD-a prema Rusiji. Pitanje je hoće li snažno saudijsko neprijateljstvo prema Iranu utjecati na taj strateški zaokret.

Koliko je realna opasnost od otvorenog sukoba Rusije i SAD-a, a kolika od aktiviranja nuklearnog naoružanja?

Malo je vjerojatno da bi došlo do izravne konfrontacije između Rusije i SAD-a, jer bi takva uključivala strateško nuklearno oružje poput interkontinentalnih balističkih raketa. Kada Putin prijeti upotrebom nuklearnog oružja, pretpostavlja se da misli na taktičko nuklearno oružje. Doduše, važno je istaknuti kako on nije rekao u kojim okolnostima i gdje bi usmjerio nuklearne bojeve glave. To ne znači da blefira nego da se drži posljednje izmijenjene verzije nuklearne vojne doktrine iz 2020, po kojoj nuklearno oružje može biti korišteno isključivo kao sredstvo odvraćanja i u defenzivne svrhe. Međutim, u te svrhe se ubraja i opstanak države kao takav, pa se postavlja pitanje što ako hipotetski sankcije i gubici na bojištu toliko uzdrmaju Rusiju da Putin procjeni da je potrebno koristiti taktičko nuklearno oružje. Takav je scenarij moguć, ali Rusija time neće dobiti rat. Atomska bomba je psihološko oružje, a ne oružje kojim se na bojištu dobivaju bitke. To se uglavnom previđa zahvaljujući američkom mitu da se Japan 1945. predao zbog bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki.

Japanski i američki povjesničari su odnedavno razbili taj mit, pokazavši da je japanska vrhuška počela razmatrati kapitulaciju isključivo nakon što je Sovjetski Savez objavio rat Japanu. Taktičko nuklearno oružje neće prisiliti Ukrajinu na predaju, nego će vrlo vjerojatno izazvati reakciju Zapada kakvu je dao naslutiti bivši šef CIA-e general David Petreus - potpuno uništenje kopnenih i pomorskih snaga Rusije konvencionalnim sredstvima. Konačno, Kina i druge zemlje koje su suzdržane oko osude ruske agresije vrlo vjerojatno bi se dodatno distancirale od Rusije.

Cijeli svijet se bavi Vladimirom Putinom; hoće li on i dalje 'povećavati uloge', gdje su njegove 'crvene linije' i koji je ishod rata na koji bi eventualno mogao pristati? Kako bi se on mogao ponašati u slučaju daljnjeg pritiska?

Po Putinu, sve su crvene linije prekoračene i rezultat toga je ovaj rat. U ovim okolnostima Dombas mu je cilj na koji se ograničio, iako, kao što sam rekao, on nikada neće odustati od Ukrajine koju smatra povijesnom greškom, strateškom prijetnjom i zemljom Rusa koje su neonacisti preobratili u izmišljenu ukrajinsku naciju. Kako će se on ponašati pod jačanjem pritisaka teško je predvidljivo, a razlog tomu jest što preko dvadeset godina Putin nije izgubio niti jednu političku bitku, niti jedan rat. Sada po prvi puta gubi, a kako će se ponašati ako zaista počne gubit, u smislu da mu i pozicija bude ugrožena, to nitko ne može znati.

Je li realno vjerovanje u promjenu režima u Moskvi? Kakav bi eventualni novi režim mogao biti?

Često se govori kako su ruski vlastodršci otporni na pobune ili prevrate, ali ukoliko se Rusija nađe pod takvim nepodnošljivom pritiskom - kao 1917. ili 1991. godine - promjena režima je itekako moguća. Taj stav je načelno točan, ali tu treba uvažiti jednu bitnu činjenicu: ruske revolucije se rađaju u rasulu, a ne u otporu prema vlasti. Promjene režima 1917. i 1991. su se dogodile kada se sistem već raspao; u prvom slučaju se raspala vojska, a u drugome partija.

Koliko god da je danas snažan pritisak ekonomskim sankcijama i gubicima na bojištu, režim u Moskvi još uvijek ne pokazuje znakove poljuljanosti. Mediji na Zapadu prenaglašavaju pojedine ekscese, primjerice u procesu mobilizacije kao dokaz da postoji nekakav otpor. Ali to su samo iznimke. Ako vojska masovno počne napuštati bojište kao 1917., ili ako se dogodi nekakav pokušaj državnog udara kao groteskno rušenje Gorbačova 1991. godine, onda su to znaci da se može početi ozbiljno razmišljati o mogućoj smjeni vlasti.