Ljetos sam slučajno u filijali lanca supermarketa Kaiser’s Tengelmann u berlinskoj Warschauerstrasse naletio na policu na kojoj su se mogli naći prehrambeni proizvodi iz Hrvatske: keks Domaćica, Čokolino i još nekoliko artikala. Pozitivno iznenađen ovim pokazateljem upliva tvrtki u hrvatskom vlasništvu na maloprodajno tržište Njemačke, odlučio sam se nekad posvetiti jedan dan istraživanju glavnih maloprodajnih lanaca u Berlinu tj. ima li u njima hrvatskih proizvoda.

To sam konačno napravio ovaj tjedan. Obišao sam prodavaonice Edeke, Rewea, Aldija, Netta, Kauflanda, Lidla, već spomenutog Kaiser’sa te omiljeni lanac trgovina onih ekološko osviještenih Bio Company.

Neki od ovih lanaca pripadaju skupini skupljih, kao što su Rewe i Bio Company, dok su neki diskonti poput - nomen est omen - Netta, a svi zajedno čine reprezentativan uzorak prehrambene maloprodaje u glavnom gradu Njemačke. Jednostavnije rečeno, u njima većina stanovnika Berlina kupuje hranu i prehrambene proizvode.

Moje istraživanje, naravno, nije znanstveno utemeljeno te se metodološki temelji na tome da sam obišao filijale svih nabrojanih prodajnih lanaca te pitao zaposlene znaju li možda imaju li na svojim policama neke proizvode iz Hrvatske. Prodavači mi to nisu znali reći, tako da mi je ostalo na raspolaganju to da pozorno pregledam police s proizvodima i pokušam naći neke koji dolaze iz Hrvatske. S druge strane, tako i inače funkcionira prodaja, dakle ono što sam uspio naći na isti način može otkriti i svaki drugi kupac.

Nažalost, cjelodnevna potraga za hrvatskih proizvodima po berlinskim supermarketima nije baš urodila plodom. Zanimljivo je bilo primijetiti i da se neki prehrambeni proizvodi za koje bi se očekivalo da mogu doći iz Hrvatske ipak dolaze iz nekih drugih članica zajedničkog tržišta Europske unije.

Primjerice, u Kauflandu i ostalim supermarketima sve su mandarine iz Španjolske, onih iz doline Neretve nema. Kaufland ima i odjel s vinima na kojemu postoji polica za vina s Balkana, pa se mogu tu naći vina iz Bugarske, Makedonije pa čak i Kosova, ali hrvatskih nema. Možda se Hrvatska, doduše, ne ubraja u Balkan iz berlinske perspektive, ali hrvatskih vina nema ni u blizini onih iz Mađarske i Austrije.

Na kraju višesatne potjere uspio sam locirati tek dva proizvoda tvrtki u hrvatskom vlasništvu u navedenih osam maloprodajnih lanaca. Prvi je legendarna Vegeta, koju proizvodi Podravka i koja se može naći u diskontnom lancu Netto na polici s drugim začinima. Vrećica Vegete od 250 grama košta 1,69 eura

Drugi proizvod je pak pašteta Argeta, koju proizvodi tvrtka u vlasništvu Atlantica Emila Tedeschija, i može se kupiti u Kaiser’s Tengelmannu. Za razliku od filijale na Warschauerstrasse u kojoj sam ljetos naletio i na Čokolino i Domaćicu, ova u Hermannstrasse na svojim policama ima samo Argetu, koja se prodaje za 1,49 eura po komadu.

Pitao sam vrlo ljubaznu prodavačicu u Kaiser’su u Hermannstrasse imaju li možda Čokolino ili neki drugi proizvod na koji sam naletio ljetos u filijali na Warschauerstrasse u berlinskom kvartu Friedrichshainu, no ona mi je rekla da ništa od toga nemaju, uz objašnjenje da nemaju sve filijale baš posve istu ponudu artikala.

U svakom slučaju, kada je riječ o ključnim maloprodajnim lancima u berlinskom kvartu Neuköllnu, ponuda proizvoda iz Hrvatske prilično je siromašna. Osim Vegete i Argete, ništa drugo nisam uspio pronaći.

Moj jednodnevni lov hrvatskih proizvoda po berlinskim supermarketima pripada kategoriji anegdotalnih dokaza, no čini se da donekle potvrđuje službene statistike o tome kako se u Hrvatsku hrana mnogo više uvozi nego što se iz Hrvatske izvozi.