Skinuo je liječničku kutu nakon još jednog odrađenog dežurstva, uskočio u sprinterice i stigao na dogovoreno mjesto - trim stazu na lijevoj obali Drave kod Osijeka. Liječnik hitne medicine Dragan Maloševac, po rođenju Zagrepčanin, simpatije Osječana 'pobrao' je u trenutku lansiranja 'Kolege hitnjaka' na društvenim mrežama. Na njima je notirao i objavio crtice iz liječničkog života, uz ilustracije kolege pedijatra Igora Berecekog. Htjeli su tako, govori za tportal, pokazati da su i liječnici samo ljudi od krvi i mesa.

'Nije 'Kolega hitnjak' stao. Na početku smo znali da će doći tren u kojem toga više neće biti. Imao sam 80-ak pričica i dogovor je bio, kada krenemo s prvom objavom, da nove više neću pisati, što mi je bilo ispravno i korektno jer kada sve krene, nisam želio da se pacijenti koji dođu kod mene osjećaju nelagodno, a s druge sam strane htio raditi hladne glave i posvetiti se medicini', objašnjava nam Maloševac zašto nema novih objava 'Kolege hitnjaka'.

Crtice je počeo stavljati na papir kada bi se vratio iz stresnog dežurstva, a kako se tada tek doselio u Osijek, nikoga nije poznavao i bio je odvojen od obitelji, to mu je došlo kao 'ventil za opuštanje'.

'To je na neki način završilo, ali su nam u međuvremenu stigle ponude izdavača za knjigu. To nam je i plan, ali ćemo napraviti selekciju. Kada će nastati knjiga? Kada uhvatimo vremena', dočekuje nas spremno brzim odgovorom na pitanje Maloševac te se opet vratio hitnoj, ali na terenu.

Kaže da više nije u KBC-u Osijek, nego u Zavodu za hitnu medicinu u Vukovaru. Hitna medicina oduvijek ga je privlačila i još kao mladi liječnik htio ju je specijalizirati. Tako je prije deset godina završio u gradu na Dravi. Karijerni put ovoga liječnika teško je sažeti u nekoliko rečenica. Krenuo je u ambulanti obiteljske medicine u Zagrebu, a u jednom trenutku završio je čak i na burzi kao nezaposlen, potom se preselio u Županju, pa na neki način izišao iz struke i radio za farmaceutske multinacionalne kompanije iako je znao 'da to nije to'.

'Čekao sam trenutak da se vratim u medicinu. U farmaceutskoj industriji napredovao sam korak po korak i došao do nekih najviših pozicija do kojih se moglo doći. No u dubini duše bio sam nezadovoljan', otkriva.

Kada se naveliko počelo pričati da će i u Hrvatskoj krenuti specijalizacije iz hitne medicine, slao je svim zavodima hitne medicine molbe za posao. Pozvali su ga Osječani i tako je stigao u slavonsku metropolu.

'Radio sam na terenu nekih godinu dana i onda su se počele raspisivati specijalizacije. Dobio sam je u KBC-u Osijek. Možda sam čak malo nepromišljeno uletio u to jer se njome vežeš za ustanovu i mjesto u kojem si je dobio. Specijalizacija traje 5,5 godina, a još toliko morao sam odraditi. Tim sam se potezom vezao za Osijek deset godina. Ne kažem da žalim, ali sam bio odvojen od obitelji, djeca su mi u Zagrebu, a ja sam ostao živjeti ovdje. A opet sam oduvijek volio hitnu i u njoj se najbolje osjećao', daje kratak presjek govoreći da ga u životu sve zanima, a tako i u medicini.

Da ga nije prekinuo rat, mogao bi se pohvaliti i s dvije diplome. Paralelno s medicinom upisao je biologiju na zagrebačkom PMF-u. Sebe će opisati kao svestranu osobu, onu koja voli izazove, a da se vrati na početak, kaže, opet bi odbrao isto. Hitnu medicinu. No kaže da su objedinjeni hitni prijemi u hrvatskim bolnicama postali 'sve samo ne segmenti hitne medicine'.

'Rupe u zdravstvu'

'Postali su kao neke uslužne ambulante koje krpaju nedostatke u zdravstvu. Tko god ne može doći do svojeg liječnika, na pregled i dijagnostiku, dolazi na hitni prijem. Radi se puno toga što nije hitna medicina. Cijeli sustav je jako loš, a hitni bolnički prijemi opterećeni', ukazuje ovaj liječnik na rupe u zdravstvu.

Kao žestok kritičar vlasti, bio je pozvan i na prosvjed mladih liječnika u Zagreb, ali zbog obveza u dežurstvu nije mogao doći. Kaže da je mlada kolegica tamo dobro rekla da je 'loš sustav u kojem dio djelatnika ne radi ništa, a drugi dio izgara'. Odlučio se stoga vratiti na teren jer misli da se tako opet približio onome što voli, hitnoj medicini. Govori nam da je do sada samo jedan ministar, iako je bio vrlo kratko na toj funkciji, napravio pozitivan pomak.

'Dario Nakić rekao je da će se boriti za sustav, za promjene, za liječnike, za svoje kolege. On je promijenio lihvarske ugovore za specijalizante, tako da ne moramo plaćati penale od 500, 600 tisuća, i napravio ih puno korektnijima', ističe Maloševac, zaljubljenik u sport i to, reći će, otkada zna za sebe.

Od nogometa do maratona

Kao srednjoškolac aktivno je igrao veliki i mali nogomet, a u srednjim godinama počeo je trčati. Ni sam ne zna koliko je do sada kilometara prešao. Krenuo je na polumaratone, planinske utrke, a istrčao je i nekoliko maratona i ultramaratona. Tako je počeo skupljati i finišerske medalje. Svoje granice testira na triatlonima, a sprema se i za veće izazove iako je prije tri godine doživio tešku sportsku ozljedu zbog koje gotovo nema funkciju lijeve noge. Prognoze nisu bile dobre, a onda je odlučio izabrati: 'Mogu biti osoba s invaliditetom ili osoba s invaliditetom koja trči.' Odabrao je ovu drugu opciju.

'Nedavno sam u Beogradu napravio ono što je u trenutku ozljede izgledalo neostvarivo. To je za prosječne zdrave ljude veliko iskušenje, ali sam ga odradio u limitu. Time sam zaokružio jedno poglavlje u životu. Ali opet mi rade crvi i razmišljam o Ironmanu', otkriva nam zagrebački lega te dodaje da trenira barem četiri puta tjedno.

I trčeći je, doslovno putem, skupio nekoliko anegdota. Nije ih zapisao, ali ih se rado sjeća i dijeli:

'Trčao sam ultramaraton od Osijeka do Apatina, a to iznosi 50 kilometara. Kretalo se iz Osijeka i trčali smo preko granice, što je neobično, pa smo unaprijed predali svoje dokumente. Utrka se već bila razvukla jer ultramaratonci imaju neke svoje ritmove trčanja i tako sam negdje već pred Apatinom, u mjestu Sonta, bio dosta iscrpljen, umoran. Izgledao sam loše. Prošao sam pokraj mještanina koji je sjedio uz crvenu Ladu. Nastavio sam trčati kad čujem neku buku iza i ugledam ga odjednom pokraj sebe, a on spušta prozor i govori mi: 'Ajde da te povezem, čovječe, ne izgledaš baš dobro!' sa smijehom se prisjeća Dragan, dodajući da je natjecanjima i utrkama uspio spojiti svoju ljubav prema putovanjima, sportu i pizzama.

'Živiš zdravo, a jedeš pizzu'

'Svi me pitaju kako živiš zdravo, a jedeš pizzu. To samo tako izgleda. Netko bi pomislio da ju jedem svaki dan, ali kod kuće nikada je nisam naručio ni napravio. Pojedem je večer uoči neke utrke i na putovanjima, a nekad se nagradim poslije utrke. Najbolju sam do sada u Hrvatskoj pojeo u mjestašcu pokraj Otočca, u Ruspantu, za koji se moraš nekoliko dana unaprijed predbilježiti', recenzira kroz smiješak ovaj i skupljač kolekcionarskih automobila, za čiju se inventuru tek sprema.