Mladi Karlovčani pripadnici su najmlađeg vala doseljenika u Australiju, a njihovo iskustvo i razmišljanja konkretna su i slikovita priča kroz koju se jako puno može naučiti o tome kako se 'spakirati' i pri odlasku se što bezbolnije provući kroz sve prepreke i 'zamke' koje su pri napuštanju Hrvatske postavljene na gotovo svakom koraku. Vrlo iscrpan i detaljan vodič koji je mladi bračni par nakon što je preko leđa prevalio sve birokratske i ine probleme sastavio, možete pronaći ovdje. Pobrojani koraci potrebni za odlazak iz Hrvatske itekako će dobro doći svima koji misle da je odlazak u Australiju (ili bilo koju drugu zemlju) samo pitanje odluke i kupnje avionske karte.

Stvar je, naravno, mnogo kompliciranija. Što je sve 'conditio sine qua non', kada preko svake mjere dojadi nesigurni posao na minimalcu, koji (ni posao, a ni taj minimalac) ako radite kod privatnika ničim nije zajamčen, i odluka padne na emigriranje, bračni je par nesebično podijelio sa svim Hrvatima kojima je, kao i njima, takva svakodnevica postala jednostavno neprihvatljiva. Vodič je namijenjen ljudima koji se ili sele u neku drugu zemlju na dulje razdoblje, ili nikada nisu putovali (ali vjeruju da jednoga dana hoće), za one koji se spremaju na put u Australiju te žele znati sve o radnoj vizi, putu i Australiji, ili jednostavno za ljude koji vole nove izazove i putovanja.

'Sve je počelo', pišu u svom vodiču novopečeni karlovački Australci, 'tako što smo sjeli jedan dan i jednostavno razmislili gdje živimo, kako živimo i kakva nam je perspektiva. Ukratko, zaključili smo ovako: Karlovac je po svemu savršen grad za 90 posto mladih. Savršen je, ili bi bio, i za ljude u zrelim godinama, da se na njega, kao i na ostatak naše Hrvatske, nije spustio mrak. A taj mrak se zove nezaposlenost. I to ne obična nezaposlenost. Uvjerili smo se da u ovom gradu radiš samo ako ispuniš određene kriterije, a 90 posto onih koji ih ne ispunjavaju sjede kući ili švrljaju od kante do kante skupljajući boce i otpatke.

Neki od spomenutih kriterija su biti obitelj nekog foteljaša; poznanstvo u državnim poduzećima (posao dobivaš bez, ili natječaj samo za tebe formiraju); poznanstvo privatnika, u kom slučaju ovisiš o njegovoj milosti da ti svaki mjesec i da tu plaću od 2.500–3.000kn. To je, naravno, nakon odrađene pune satnice i hrpe prekovremenih sati za koje i ne pomišljaj pitati dodatne kune. Ako se još vlasniku 'dogodi' trošenje tvrtkinog novca jer mu žena mora imati Gucci torbice, pa onda još ekstra trošak - ljubavnica mora imati prestižniju marku od supruge - plaću par mjeseci zaboravi! I nemoj pitati 'zašto i kako', jer u lijepoj našoj Hrvatskoj sramota je da radnik postavi to pitanje. Kažu, bolje je raditi i bez plaće nego biti doma', pišu ogorčeni emigranti, koji sada ipak s osjetnim olakšanjem pričaju o situaciji koju su ostavili iza sebe.

'Ne uspjevši zadovoljiti gore navedene kriterije, nismo htjeli pristati na robovlasnički režim koji je zahvatio našu zemlju i našli smo se naravno u onoj kategoriji od 90 posto nezaposlenih', zaključuju. 'Znali smo da se moramo pokrenuti jer je bio zadnji čas, i brže nego što smo u našim glavama i prespavali odluku, suprugov stric Karl koji živi u (kažu, obećanoj zemlji) Australiji, odlučio nam je pomoći. Nakon dugih pet mjeseci borbe s papirologijom i raznoraznim tričarijama koje itekako mogu zagorčati život, tu smo napokon. Ta rodbinska veza (kako se može pročitati u cijelom članku na gore navedenom linku) ključna je. Uvjeta, zahtjeva, papira i potvrda toliko je da zaista ne znam kako ljudi koji nemaju rodbine uspiju to sve riješiti iz Hrvatske. Čak mi se to čini nemoguća misija. Prije početka provođenja naše želje u djelo vjerovala sam pričama da se netko spakira i ode u Australiju samo tako, ali sada znam da to gotovo nemoguće', završila je prvi dio 'vodiča' ljepša polovica karlovačkoga para u Australiji, dok će idući u Boka Cro Press izaći već idućeg tjedna.