Lana: 2013. mi je samo novi izazov

Sva ograničenja koja je Lani Prager donijela teška bolest nisu je spriječila da, studirajući od kuće i uz pomoć asistenata i Skypea, završi tri godine dodiplomskih studija na Grafičkom fakultetu i ove jeseni nastavi studiranje i na diplomskim studijima. Ne može micati ni glavu ni tijelo, pa su joj pokretni još samo prsti na rukama. Nikad nije posustajala. Nikad nije odustala. I sve joj je izazov, pa i 2013. godina. Ne samo njoj, nego i obitelji, prijateljima, društvu u cjelini.

'Svatko od nas ima neke želje, ciljeve i svi se nadamo nečemu što u prošloj godini nismo uspjeli ostvariti. Stoga i nova godina sa sobom nosi izazov da u idućih 365 dana uspijemo ostvariti i da nam se ispuni što želimo', kaže Lana.

Kad pogleda u godinu koja odlazi, prisjeća se kako joj je najviše nedostajalo – sna. Ma koliko se trudila, nije joj uspijevalo naspavati se tijekom cijele godine jer je 'uvijek bilo nešto važnije, bolje, ljepše i kreativnije što se može raditi i biti budan nego spavati'. Glavna joj je novogodišnja želja ono što joj najviše nedostaje.

Za sebe želim više zdravlja jer ako zdravlja ima – ostalo je lako', počinje Lana te dalje nabraja – uspješan nastavak studiranja, kreativnost u svim područjima, posebice u omiljenim hobijima, a to su izrada nakita i heklanje, odlazak sa svojim radovima na izložbe. I sve to uz osmijeh i pozitivnu energiju.

Uz uobičajene želje obitelji i prijateljima, a koje se odnose na zdravlje, sreću i osmjeh, najbližima je poželjela da iz svih problema i nevolja izađu jači, snažniji i s osmjehom. Širokom krugu prijatelja da 'budu uporni, ne odustaju i ne posustaju jer će im se kad tad sve što su napravili i isplatiti'.

Hrvatskoj je zaželjela više osmijeha, nade i pozitivnosti u svim situacijama, lijepim i manje lijepim.

Lilijana: Još više osmijeha i more ljubavi

Državna nagrada Ivan Filipović, koju dodjeljuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta svake godine, kao najvažnije priznanje u području odgoja i obrazovanja, ali i znanosti, ove je godine, uz sve one koji su je zasluženo primili, svakako otišla u jedne vrijedne, neumorne i doista prave ruke. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Tehničkoj školi Nikola Tesla u Vukovaru Lilijana Radobuljac dobila je nagradu za područje srednjeg školstva, no za ono što ona radi i u kojim uvjetima predaje, svaka je nagrada – malo.

Već godinama bori se, zajedno sa svojim učenicima, ali i kolegama, da stvori mogućnosti za učenje i rad u uvjetima dostojnima čovjeka. Prvo su se godinama mučili u u derutnoj školi koja je, doslovno, prijetila srušiti im se na glavu. Potom su počeli obnovu škole, a učenike i nastavnike preselili u još gore uvjete obližnjeg Radničkog doma. Kako u staroj školi, tako i u skučenim prostorijama privremenog rješenja, a sve čekajući dugogodišnju obnovu, isti su im uvjeti – nastava u debelim jaknama, rukavicama, kapama, šalovima, pa i pod dekama. Mjeseci koji slijede mogli bi im donijeti ispunjenje najveće želje svih novih godina, a to su nove učionice.

Upravo je to i jedno od najvećih očekivanja od 2013. godine, pa svojim učenicima, kojima je u vrijeme kad zbog hladnoće nisu mogli u školske klupe organizirala nastavu i pripreme za maturu putem društvenih mreža, želi 'završenu obnovu školske zgrade, tople i suhe učionice, više pročitanih lektira, manje neopravdanih sati, više volje, a manje izbjegavanja dužnosti'. Uz 'more ljubavi i pregršt zdravlja' obitelji, prijateljima želi 'mnogo smijeha u nevoljama koje ih prate'.

'Društvu želim zadovoljstva u onome što svi radimo, adekvatne naknade za to, empatije za one koji su drugačiji, ali i demokracije u pravom smislu te riječi. I sebi, naravno, želim zdravlja, još više osmijeha koji i inače nosim u džepovima i dijelim dragim i dobrim ljudima, no i malo više slobodnog vremena', skromno će Lilijana.

Nedavno dobivena nagrada, koja joj je i priznanje za pristup učenicima, sve ono što čini za njih u podučavanju, ali i borbi za bolje uvjete i standard školovanja, pri čemu se ne ustručava otvoreno pisati i najvišim predstavnicima vlasti, nije Lilijani prvo veliko priznanje. Aktivna je i izvan škole, posebno u humanitarnom radu, a prije sedam godina postala je 'Ponos Hrvatske'. O velikoj pobjedi nad opakom bolešću, a pobijedila je rak, i volji za životom napisala je tri knjige.

Đurđa: I kad imaš malo, možeš dati onome tko ima manje

Kad je, početkom prosinca, rame uz rame s hrabrim ljudima iz Hrvatske gorske službe spašavanja dobila Državnu nagradu za volontiranje, bivša radnica Kamenskog Đurđa Grozaj skromno je priznala: 'Lijepo je činiti dobro i kad imaš puno i kad imaš malo jer uvijek možeš dati onome tko ima manje. Ako si to napravio od srca, onda si sretan.'

Priznala je, doduše, kako cijeli svoj život volontira. Konkretno, nagrada joj je pripala jer je svoje bivše kolegice iz Kamenskog okupila u udrugu koja je ponijela ime propale tvrtke te su počele organizirati tečajeve šivanja i izrade ručnih radova i popravljanja odjeće siromašnima. Nažalost, nedavno puknuće vodovodne cijevi na Knežiji poplavilo je i prostorije udruge i uništilo sve strojeve koje su dobile kao donaciju. Sad moraju sve ponovno... Ne i prvi puta.

Obradovana nagradom, ali i rastužena tragedijom koja ih je pogodila, Đurđa kaže kako nema velikih očekivanja od godine koja je pred nama. 'Voljela bih da je oko mene manje volontera, a više ljudi koji dobro žive od svog rada. Nadam se da će se ljudi trgnuti prije nego potonemo dublje', upozorava Đurđa.

I kad joj se spomene nagrada za volontiranje, ona je odmah prebacuje kao zaslugu svih kolegica, kao nešto što je mogla dobiti bilo koja od njih. Više bi je radovalo, priznaje, da u idućoj godini 'sud konačno i odradi svoj posao, a napaćene žene iz Kamenskog dobiju svoj novac koji im treba za golo preživljavanje, novac koji su poštenim radom zaradile'.

'Krivce koji su uništili Kamensko treba procesuirati i kazniti i tek onda možemo reći da idemo dalje. Nećemo zaboraviti, ali će manje boljeti', kaže Đurđa.

Za predstojeći Božić svima je poželjela bogat i pun blagdanski stol, ali i toplinu doma za koju tvrdi kako se ona 'nauči cijeniti tek nakon noći provedene u parku'. Upravo joj je park prva asocijacija na agoniju koju su proživljavale radnice Kamenskog, nakon toga se nižu 'kute kolegica, šivaći strojevi, sva odijela koja su u desetljećima teškog rada proizveli, prekid rada, prosvjedi, očaj, borba, sva ona muka'...

'Hrvatska se konačno mora odlučiti kojim će putem krenuti i zato mislim da će jedna od formula za uspjeh biti jako malo ljudi na burzi rada, a više na radnim mjestima. Kad se jednom pokrene sva ta industrija koju su tako lijepo uništili, hrvatski čovjek će opet početi živjeti. Od političara, na kraju, očekujem da nas dignu na nivo 21. stoljeća jer su nas tako lijepo znali spustiti na vrijeme krapinskog pračovjeka. Možda je preoštro. Nažalost, tako nam je', zaključuje Đurđa.

I doista, teško je. No, možda će pravo i pravda u slučaju Kamensko vratiti bar mali osmijeh na lica radnica te uništene tvrtke, baš kako Đurđi to žele i Lana i Lilijana. Možda će i Lanina teška životna borba biti dodatni poticaj Lilijaninim učenicima da izdrže još malo i konačno otvore vrata nove, tople i moderne škole. I zašto neki od njih već od jeseni ne bi postali Lanini kolege na Grafičkom fakultetu, pa i pomagali joj studirati? Profesorica Lilijana će im svakako pomoći da budu bolji ljudi. Baš kako to mogu i Lana, i Đurđa... Jer nijedna od njih ne odustaje, ne posustaje i ne predaje se – ma koliko život znao biti težak.