Tijekom vikenda dogodio se kopneni obračun unutar Gaze, doduše vrlo ograničenog karaktera: Hamas je objavio da su se neki od njegovih boraca sukobili s izraelskim snagama koje su se infiltrirale u Gazu i uništile dio njihove opreme. 'Borci su se sukobili s infiltriranim snagama, uništili dva buldožera i tenk te prisilili izraelske snage na povlačenje', stoji u priopćenju krila Hamasa.

I sam Izrael potvrdio je da su izvođeni 'ograničeni napadi' na ovom području, no zasad se glavnina aktivnosti i dalje svodi na dalekometno raketiranje, koje svejedno ubire brojne kolateralne žrtve.

No što bi izraelsku vojsku uopće dočekalo ako bi se odlučila na vojni upad u Gazu, pa makar i ograničenog karaktera, za stvaranje sigurnosne 'tampon-zone'? Vojni i politički analitičari uglavnom se slažu da bi došlo do velikog krvoprolića, a istovremeno cilj same operacije i dalje nije jasno definiran - prije svega, što uopće Hamas predstavlja, osim terorističke organizacije koja ne priznaje ni samo postojanje Države Izrael?

Ona, naime, u Pojasu Gaze osim vojne predstavlja i civilnu vlast, razgranata je u svim sferama društva i gotovo je nemoguće utvrditi dokle seže njen utjecaj. U gusto naseljenom prostoru veličine otoka Brača, u kojemu živi preko dva milijuna ljudi, stanovništvo se po izraelskim uputama u proteklim tjednima masovno premještalo sa sjevera na jug - mada ni ondje ne vlada osobita sigurnost - a opći je dojam da ni sam Izrael zapravo ne zna što želi.

'Pravda se mora zadovoljiti, ali upozoravam - iako osjećate bijes, ne dopustite da vas obuzme. Nakon 11. rujna, mi u SAD-u bili smo bijesni. Dok smo tražili pravdu i dobivali je, radili smo greške', poručio im je prošlog tjedna američki predsjednik Joe Biden kada ih je posjetio i evidentno odgovarao od invazije na Gazu.

Kopnena ofenziva

'Želim vjerovati da do kopnene ofenzive uopće neće doći, odnosno da na tom prostoru postoji još barem mrvica razuma. Ovo govorim prije svega kao normalan čovjek dok se s vojnog gledišta kopnena operacija nameće kao logičan nastavak dosadašnjih operacija. Izraelci bez toga neće dovršiti posao koji su sebi zadali - ali ponavljam, to je vojna, a ne ljudska logika', kaže za tportal vojni analitičar s Veleučilišta Velika Gorica Marinko Ogorec.

'U Gazi bi ih mogao dočekati izuzetno težak posao, ogromni gubici i s njihove i s palestinske strane, a daleko najviše stradali bi civili. Radilo bi se o izuzetno složenoj, dugotrajnoj i intenzivnoj operaciji s golemim brojem žrtava', dodaje on.

Ogorec se slaže s tezom da se fizičkim ulaskom u Gazu izraelska nadmoć u ljudstvu i tehnici topi: ondje bi ih dočekalo ulično ratovanje, borba za svaku zgradu i neočekivani bombaški napadi, a izvjesno je da bi početak takve akcije izazvao bijes u brojnim arapskim državama, pa i moguću eskalaciju sukoba na više frontova.

'Ne, ondje oni više nemaju prednost jer oklopne snage i sva tehnika nemaju prevelik učinak u bliskoj borbi. Može se predvidjeti i da bi Hamas koristio civile kao živi štit, zapravo će mu odgovarati što veći broj žrtava kako bi se na međunarodnom planu počeli prikazivati kao žrtve i kako bi postupno u drugi plan pao njihov krvavi napad 7. listopada. Važno im je da se umjesto kao teroristi, agresori i zločinci mogu početi predstavljati žrtvom, a izraelska ofenziva u tome bi im svakako pomogla', drži ovaj analitičar.

Jomkipurski rat

Hamasov krvavi napad na jug Izraela dogodio se točno na pedesetu godišnjicu izbijanja Jomkipurskog rata, kada su ga vojske više arapskih zemalja također iznenadile - no nakon samo tri tjedna došlo je do mirovnog sporazuma s Egiptom, kojemu je vraćen poluotok Sinaj. Mir je zadržan do današnjeg dana.

'Jomkipurski rat nema gotovo ništa zajedničko s trenutnim obračunom: tada se dogodio klasični simetrični sukob standardnih klasičnih oružanih sila u standardnoj operaciji i standardnom dvostranom ratu između koalicije Egipta, Sirije i njihovih saveznika s jedne, odnosno Izraela s druge strane. Stoga je taj rat mogao i završiti na klasičan način', odgovara Ogorec na pitanje može li se uopće zamisliti scena poput one iz 1977. godine, kada je egipatski premijer Anvar el Sadat posjetio Izrael i ugodno, prijateljski razgovarao s tamošnjom premijerkom Goldom Meir.

S kojom se samo koju godinu ranije doslovno gledao preko nišana.

'Ne postoji apsolutno nikakva perspektiva da će se to dogoditi, niti struktura s kojom je odnose uopće moguće normalizirati. S terorističkom organizacijom se ne pregovara', kaže Ogorec i potom iznosi mogući ishod rata, odnosno eventualne kopnene ofenzive na Pojas Gaze.

'Dosadašnji sukob, nakon brutalnog Hamasova terorističkog napada, imao je izuzetno asimetrični karakter: jedna strana ima potpuno strukturiranu i uređenu vojnu silu, a sukobljava se s organizacijom koja koristi različite oblike terorizma i gerilskog ratovanja, pa čak koristi civile kao živi štit. Te okolnosti su neočekivane za klasične vojne snage poput izraelskih. Oni će, dakako, na kraju pobijediti - ali bojim se da će se na koncu ipak raditi o Pirovoj pobjedi', zaključuje Ogorec.