OK, nije baš samo kebab, Ali Ihsan Tanindi ostao je u Zagrebu par godina predugo, a da bi se htio relocirati. Bila je 2008., čovjek je došao u Hrvatsku na tri dana kao turist. Svidjelo mu se. U Istanbulu je vodio restoranski biznis, familija s majčine strane drži nekoliko lokala, radio je tristo na sat. Vratio se svojima doma i rekao da bi htio pokrenuti nešto u Hrvatskoj. Pogledali su ga čudno.

Vratio se kasnije iste godine: 'Sletio sam na Pleso. Osjećao sam se glupo. U koferu troje gaće, pet čarapa, par kratkih majica. Ne znam nikoga. Ne znam jezik. Našao sam sobu u hostelu na Radničkoj cesti. Odsjeo sam pet dana, otkrio obližnju pekaru. Aha, tako znači. Iznajmio sam auto i odlučio u tri mjeseca obići cijelu zemlju. Krenuo sam od Osijeka do Dubrovnika. Odsjedao sam po hotelima i hostelima, prošao i Crnu Goru, Srbiju i Bosnu. Shvatio sam da je Hrvatska bolja od svih njih. Najžalosnija bila je Bosna. To je sjebana zemlja. Nema šanse za biznis ondje. Hrvatska baš sjaji u tom društvu. To vidiš čim iz Dubrovnika prijeđeš na crnogorske ceste.'

Htio je Ali otvoriti hostel u Dubrovniku, ali bilo je nemoguće. Ljudi dolje su daleko zatvoreniji nego u Zagrebu, veli. A Zagreb? Obišao je sve kebabare i zaključio da nam je kebab užasan. Meso bez okusa, natovareno prilozima koji to pokušavaju sakriti: 'To nije meso. U Istanbulu kebab se sastoji od lepinje, mesa i salate. Ne treba ti ostalo jer je meso bogato okusom. Janjetina, junetina, najbolji komadi. Rekao sam sebi, napravit ću Zagrebu pravi turski kebab.'

Tako i bi. Ali je našao prostor u Tkalčićevoj ulici, uredio, nazvao ga Lokma i prošarao meni turskim delicijama i vjerojatno najboljom kavom u Zagrebu. Evo, meni je sve to stalo u jednu rečenicu u 5 sekundi. Njemu je, pak, trebalo godinu dana da registrira i pokrene biznis. Ipak, Ali je Turčin, a u to vrijeme još nisu puštali turske sapunice: 'Kada sam u Petrinjskoj prvi put tražio vizu, odbili su me. Onda sam nabavio odvjetnika i prošlo je. Bilo je teško. Govorio sam im da sam došao investirati u Hrvatsku, a oni su me svejedno odbijali. I dan danas mi svake godine pri obnavljanju vize rade probleme. Zaposlio sam osmero ljudi. To nema veze. Čini se da bi najlakša opcija bila da se oženim ovdje, ali nekako ne mogu. Jednostavno, previše je lijepih cura...'

U Turskoj, veli, ovakav bi restoran stranac otvorio u najviše dva mjeseca. U Irskoj registriraš firmu u 15 minuta. 'Ovdje sam se borio osam mjeseci s papirima i dozvolama. Birokracija nam je još u socijalizmu', kaže čovjek. No dobro, jednom kada je preskočio sve prepone glasačkog aparata iza šaltera, Turčin je krenuo zapošljavati ljude. I gle, izmijenio je tridesetak ljudi prije nego što je naišao na ekipu s kojom konačno može raditi. Hrvatska radna etika je žalosni odjek onog kako se radi u Turskoj: 'Turci su ekstremno radišan narod. Mi kažemo – kruh se mora uzeti iz trbuha lava. Da ljudi sjede po kavama usred dana je nezamislivo. Pa onda nekog zaposliš, a ovaj odmah traži mjesec dana godišnjeg. Nisam to mogao razumjeti. U Turskoj prve godine nemaš ni dana. Druge dobiješ tjedan dana, a treće eventualno, ako si jako dobar – dva tjedna. OK, sad je i meni u redu da dam ljudima normalni godišnji nakon šest mjeseci, ali... ne vidim da će se neke stvari u Hrvatskoj ikada promijeniti.'

Ispratio je Ali mnoge Turke koji su došli kod nas investirati. U posljednje četiri godine, nastavlja, došli su mnogi, skužili da je hrvatska ekonomija u banani, i krenuli dalje. U Austriju, Njemačku, Švedsku: 'Više ne dolaze. Ja sam jedini idiot koji još uvijek pokušava preživjeti. Ono što me drži je da sam sretan sa svojim poslom i ponosan što imam muda uspjeti ovdje. Ovo je jedini turski restoran u Zagrebu.'

Bičuje jezikom zagrebačku ponudu ulične hrane. Ljude koji žele doći do brze love niskokvalitetnim namirnicama, sendvičima koje zamrzavaju i odmrzavaju, sve još u nehigijenskim uvjetima. Spominje nekoliko imena, nećemo ih navoditi. Drugo što je primijetio po dolasku u Hrvata – usluga nam je očajna. Gledam opremu njegovih stolova. Istina, Turčin poslužuje kavu u originalnim elaboriranim džezvicama, ima istanbulski stalak za salvete na svakom stolu, uz svako jelo dolaze vlažne maramice, pepeljare su isto bile velike, masivne i teške. Turski original. Ali više ih nema. I stalaka je sve manje. Džezvica također. Welcome to Hrvatistan: 'Kradu ih brže nego što ja mogu nabaviti. Tako da sam odlučio prestati s nekim stvarima. Jedne noći gledam kroz prozor iznad restorana i tip dolazi s malim kamiončićem, vadi lopatu i uzima cvijeće iz mojih žardinjera. Nevjerojatno. To u Istanbulu nećeš vidjeti.'

Biti Turčin u Hrvatskoj danas je nešto sasvim drugo. Dubokoumne sapunice odradile su ono što petsto godina povijesti nije moglo. Iskazali smo se kao nacija teletubbiesa sa žvakom u glavi: 'Sjećam se kada sam prvi put došao u Zagrebačku banku otvoriti račun. Kad su vidjeli da sam Turčin, smrknuli su face. Danas, kad to vide, svi se ozare i krenu mi prepričavati scene iz sapunica i spominjati mi Hurem i ostale. Susjedi me nisu prije pozdravljali, danas smo si super. Promijenio sam naziv Cop sis kebaba u Sultan kebab i odmah se počeo rekordno prodavati. Ljudi me pitaju gledam li 'Tuđi život' ... pogledao sam epizodu i zaključio da je smeće. Glumci ne glume, nego se preseravaju. Nisam to mogao gledati. U Hrvatsku se uvoze najgore turske serije. Probajte radije s krimi i policijskim.'

Hrvatska se Aliju zavukla malo preduboko pod kožu. Ne može se odreći ideje da za tri sata kod nas može doći do Krka. Da mu je Zrinjevac nadohvat ruke. Da i sam sada sjedne na kavu usred dana i gleda fotogenične prolaznice po Tkalči. Kada je otvorio restoran, inspekcija ga je posjetila pet puta u šest mjeseci. Zavist, kaže. Ali zaboravio je to. 'Život u drugačijoj kulturi čini te jačim. Posljednjih pet godina stojim na svojim nogama. Postajem smireniji, ljeniji... Postajem purger', ispaljuje sa smiješkom i poručuje stasajućoj hrvatskoj generaciji: otiđite u inozemstvo. 'Neke stvari se ovdje nikada neće promijeniti, a vi ćete naučiti preživljavati, poslovati. A onda, ako dobijete ideju tamo, vratite se u Hrvatsku, radite puno i bit ćete jako uspješni. Hrvatska je djevičansko tržište.'

Turčin ga je uspješno razdjevičio i za razliku od mase drugih koji su penetrirali i pobjegli – ostao zaljubljen. Blesava fraza da ljubav prolazi kroz želudac u njegovu slučaju čak zvuči uvjerljivo. Navratite.

Još iz serijala Lijepa naša vaša pročitajte ovdje.