Zaštićeni proizvodi u EU
Izvor: Pixsell / Autor: Slavko Midzor
Zaštićeni proizvodi u EU
Izvor: Pixsell / Autor: Slavko Midzor
izvornost i zemljopisno podrijetlo
Zaštitom naziva 'Lička janjetina' krajem prošlog tjedna Hrvatska sada ima 20 poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda čiji je naziv registriran u Europskoj uniji kao zaštićena oznaka izvornosti ili zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla. U nastavku teksta pročitajte što je Hrvatska još uz janjetinu iz Like zaštitila u Europskoj uniji
Registriranjem naziva kao oznake zemljopisnog podrijetla naziv proizvoda dobiva zaštitu jednakovrijednu pravu intelektualnog vlasništva za proizvode određenog zemljopisnog podrijetla koji na temelju svojeg podrijetla imaju posebna svojstva ili ugled. Registracijom naziva proizvod se štiti od zlouporabe, oponašanja ili aludiranja na njegov naziv.
Pod oznakom zaštićene izvornosti nalaze se: Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Neretvanska mandarina, Ogulinski kiseli kupus / Ogulinsko kiselo zelje, Istarski pršut / Istrski pršut, Krčko maslinovo ulje, Korčulansko maslinovo ulje, Paška janjetina, Šoltansko maslinovo ulje, Varaždinsko zelje i Slavonski med, a pod zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla nalaze se: Krčki pršut, Baranjski kulen, Lički krumpir, Drniški pršut, Dalmatinski pršut, Poljički soparnik / Poljički zeljanik / Poljički uljenjak, Zagorski puran, Slavonski kulen / Slavonski kulin, Međimursko meso ‘z tiblice te sada i Lička janjetina.
'Gastro karta Europske unije dobila je još jednu deliciju, a naša Lička janjetina europsku putovnicu. Uz 20 zaštićenih naziva hrvatskih proizvoda, imamo još sedam proizvoda u postupku zaštite naziva na razini EU-a, a broj zahtjeva za prijelaznu nacionalnu zaštitu stalno se povećava. Interes koji proizvođači iskazuju za zaštitu svojih proizvoda pokazuje da raste svijest o važnosti marketinga domaćih proizvoda.
Oni osim dokazanog podrijetla i vrhunske kvalitete za potrošače znače veću dodanu vrijednost, bolju konkurentnost i vidljivost na tržištu za naše proizvođače', izjavio je vidno zadovoljni potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nakon što je stigla obavijest da je još jednom hrvatskom proizvodu priznata oznaka zemljopisnog porijekla.
Lička janjetina je svježe janjeće meso hrvatske izvorne pasmine ovce, ličke pramenke. Područje uzgoja ličke pramenke i proizvodnja Ličke janjetine obuhvaćaju Gospić te općine Donji Lapac, Karlobag, Lovinac, Perušić, Plitvička jezera, Udbina, Vrhovine, Senj, Brinje i Otočac u Ličko-senjskoj županiji te Gračac u Zadarskoj županiji.
Zaštita naziva Lička janjetina temelji se na ugledu koji je ovaj proizvod stekao zahvaljujući kvaliteti mesa te dugoj tradiciji i specifičnom načinu uzgoja ovaca. Stanovništvo područja Like je ličku pramenku oduvijek uzgajalo tradicionalno - na otvorenim pašnjacima - a takav način uzgoja zadržan je do danas. Uzgoj ovaca u Lici se bitno razlikovao od uzgoja s drugih sličnih područja jer su u planinskim područjima Like, u uvjetima obilne paše na pašnjacima tijekom ljeta, ali i oskudne hranidbe tijekom zime, ovce cijelo vrijeme boravile na istom području.
Takav tradicionalan način uzgoja utjecao je i na odlike ličke pramenke koja je zbog intenzivnog kretanja vrlo izdržljiva, otporna na bolesti i skromna u pogledu smještaja i ishrane. Meso ličke janjadi je uslijed intenzivnijeg kretanja i fizičke aktivnosti intenzivnije crvene boje od mesa janjadi držanih u zatvorenim nastambama. Promjena boje mesa izravno je povezana i s tjelesnom masom ličke janjadi pri klanju. Profil arome termički obrađenog mesa Ličke janjetine specifičan je i zbog botaničkog sastava livada i pašnjaka na kojima je uzgojena lička janjad, a koji obiluju raznovrsnim flornim sastavom i značajnim udjelom aromatičnog bilja.
Kroz povijest, pa tako i danas, Lička janjetina izuzetno je tražena i cijenjena među potrošačima, stoga se nalazi u ponudi mnogih restorana i mesnica, što umnogome govori o tradiciji i ugledu tog proizvoda.
Proizvod je zaštićen još u travnju 2015. godine. Proizvodnja Krčkog pršuta ograničena je na područje otoka Krka, a riječ je o trajnom suhomesnatom proizvodu od svinjskog buta, bez zdjeličnih kostiju, suho salamurenim morskom soli i začinima, sušenim na zraku bez dimljenja te podvrgnutim procesima sušenja i zrenja u trajanju od najmanje godinu dana.
Dugogodišnja tradicija proizvodnje Krčkog pršuta rezultirala je nekim posebnostima u postupku proizvodnje, odnosno posebnim karakteristikama konačnog proizvoda koji se razlikuje od pršuta proizvedenih u bližoj okolici. Krčki pršut blage je arome, karakteristične za sušeno svinjsko meso sporog i dugotrajnog zrenja, koja može doći do svog punog izražaja s obzirom na to da nije prikrivena mirisom dima.
Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres zaštićeno je oznakom izvornosti na razini EU-a u srpnju 2015. godine.
Proizvodnja i prerada maslina te skladištenje i punjenje Ekstra djevičanskog maslinova ulja Cres ograničeno je na područje otoka Cresa, dobiveno je izravno iz ploda masline koje moraju potjecati od sorti slivnjača i/ili plominka u najmanjem udjelu od 90 posto, a ostatak, do 10 posto, može potjecati od drugih sorti.
Posebnost tog ulja uvjetovana je specifičnim pedološko-klimatskim uvjetima otoka Cresa, genetskim karakteristikama korištenih sorti te vještinom berbe i prerade maslina koje posjeduje lokalno stanovništvo. Specifičnost uzgoja maslina na otoku Cresu predstavlja ispaša ovaca u maslinicima, koje, u nemogućnosti provedbe odgovarajućih agrotehničkih mjera, sprječavaju zarastanje površina i doprinose očuvanju vlage u tlu.
Neretvanska mandarina prema uredbi Europske komisije dobila je zaštićenu oznaku izvornosti tijekom ljeta 2015. godine. Mandarine na europsko tržište dolaze iz svih mediteranskih zemalja, no samo neretvanska nosi oznaku izvornosti. Neretvanska mandarina karakteristična je po obliku, okusu, boji i mirisu.
Proizvodi se u području doline Neretve koje sa sjevera graniči s Bosnom i Hercegovinom, dok je s juga omeđeno obalnom crtom Jadranskog mora. S istočne, jugoistočne i sjeverozapadne strane dolina Neretve je Dinarski planinski lanac. Proizvodnja Neretvanske mandarine uključuje područje gradova Metkovića, Opuzena i Ploča te općina Slivno, Kula Norinska i Zažablje.
Plod Neretvanske mandarine je sočan, bez sjemenki, narančaste boje, izdijeljen na kriške koje se međusobno lako odvajaju, blago kiselkastog, osvježavajućeg okusa sa slatkom notom. Oblik ploda varira od spljoštenog do okruglo spljoštenog. Boja kore ploda je promjenjiva ovisno o stupnju zrelosti, od svijetlozelene koja postupno prelazi u svijetložutu, zlatnožutu, odnosno narančastu boju. Miris je blag, uravnotežen i osvježavajući.
Neretvanska mandarina je specifičan proizvod, na čije posebnosti, osim djelovanja interakcije okoliša, odnosno klime, položaja i reljefa, utječe dugogodišnja tradicija proizvodnje koja je, uz primjenu novih znanja i tehnologija, značajno doprinijela ne samo širenju uzgoja mandarina u dolini Neretve u proteklom desetljeću, nego i povećanju kvalitete. Unatoč brojnim promjenama u agrotehnici, sačuvani su svi važni elementi prostora i tradicionalnog uzgoja. To se prije svega odnosi na ključne pomotehničke radnje kao što su rezidba, oblikovanje krošnje, odstranjivanje divljih izboja i odstranjivanje plodova na mladim nasadima, koji se još uvijek obavljaju isključivo ručno.
Ogulinski kiseli kupus/Ogulinsko kiselo zelje upisano je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla Europske unije u kolovozu 2015. godine.
Proizvodnja tog kupusa obuhvaća šire područje Ogulina i općina Josipdol, Plaški, Tounj i Saborsko.
Proizvod je dobiven prirodnom malolaktičnom fermentacijom svježeg kupusa autohtone sorte ogulinski. Specifičnih je morfoloških svojstava po kojima se razlikuje od ostalih proizvoda proizvedenih fermentacijom svježeg kupusa drugih sorti.
Posebnost Ogulinskog kiselog kupusa/Ogulinskog kiselog zelja temelji se na njegovoj kvaliteti koja proizlazi iz karakteristika područja uzgoja (klima, tip tla ogulinskog područja i autohtona sorta kupusa) te znanja i vještina ljudskih čimbenika u njegovoj proizvodnji.
Za kiseljenje tog kupusa koristi se postupak prirodne fermentacije te se kupusu dodaje samo 5,6-postotna bistra otopina kuhinjske soli pa se u anaerobnim uvjetima stvara mliječna kiselina kao prirodni konzervans.
Zaštita proizvoda Baranjski kulen temelji se na njegovom ugledu. Proizvodnja Baranjskog kulena obuhvaća područje Baranje koju administrativno čine Beli Manastir i općine: Bilje, Čeminac, Darda, Draž, Jagodnjak, Kneževi Vinogradi, Petlovac i Popovac. Baranjski kulen je fermentirana trajna kobasica, proizvod od usitnjenog svinjskog mesa, začinjenog mljevenom paprikom i bijelim lukom te paprom, napunjen u svinjsko slijepo crijevo (caekum) ili katicu. Ovalna je oblika i čvrste konzistencije, a oblik je određen ovitkom koji je u potpunosti ispunjen smjesom.
Težina gotovog proizvoda iznosi minimalno 0,80 kg. Na presjeku Baranjski kulen ima karakteristično ujednačen izgled, što se postiže korištenjem uvijek iste granulacije od 8 mm prilikom usitnjavanja mesa u pripravi nadjeva. Dominira miris po dimu, karakterističan za proizvode od mesa koji se podvrgavaju hladnom dimljenju. Okus kulena blago je ljut, zbog dodatka mljevene paprike, s karakterističnom aromom dimljenog fermentiranog mesa koju nadopunjuju bijeli luk i papar.
Proizvod je registriran na razini EU-a od rujna 2015. godine. Proizvodnja Ličkog krumpira obuhvaća zemljopisno područje Like, a za njegovu proizvodnju koristi se sjemenski krumpir sorti Desire, Bintje ili Viktorija te druge sorte sličnih karakteristika, čiji sadržaj suhe tvari iznosi minimalno 19 posto.
Krumpir iz Like ima glatku do hrapavu ljusku, pokožica je žute do smeđe ili crvenkaste boje, a boja mesa gomolja je svijetlobijele do žute boje. Veličina gomolja je minimalno 35 milimetara te je duguljasto-ovalnog oblika. Okus tog krumpira je specifičan, brašnast, odnosno prhak, upravo zbog većeg postotka suhe tvari, što je zbog specifične klime područja Like još izraženije te čini lički krumpir posebnim u odnosu na krumpir proizveden u drugim područjima. Stanovnici Like iskoristili su povoljne prirodne uvjete za uzgoj ličkog krumpira, koji na tom području ima dugu tradiciju, a postao je i glavna prehrambena namirnica koja je zamjenjivala kruh.
Istarski pršut/Istrski pršut upisan je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla Europske unije u listopadu 2015. godine.
Ovaj pršut je trajni suhomesnati proizvod od svinjskog buta bez nogice, kože i potkožnog masnog tkiva, sa zdjeličnim kostima, suho salamuren morskom solju i začinima, sušen na zraku i bez dimljenja, podvrgnut procesima sušenja i zrenja koji traju najmanje 12 mjeseci.
Proizvodi se od butova svinja potomaka roditelja plemenitih pasmina i njihovih križanaca, osim pietrena i njegovih križanaca. Prosječna tjelesna masa svinja kod klanja mora biti veća od 160 kilograma žive vage, a svinje moraju biti stare najmanje devet mjeseci. S butova se skida koža s potkožnim tkivom, a masa obrađenih butova mora biti veća od 13 kilograma. Masa pršuta u trenutku stavljanja na tržište mora iznositi najmanje sedam kilograma.
Sve faze proizvodnje - od soljenja i prešanja, preko sušenja i zrenja do gotovog proizvoda - moraju se odvijati unutar zemljopisnog područja hrvatskog i slovenskog dijela poluotoka Istre.
'Istarski pršut autohtoni je proizvod i nigdje u svijetu ne proizvodi se na način na koji se to radi u Istri', kazao je istarski župan Valter Flego prilikom registracije proizvoda, istaknuvši kako je ovim sporazumom dodatno naglašena važnost i činjenica da Istarski pršut pripada teritoriju, a ne državama. Naime, Slovenija je osporavala registraciju ovog proizvoda, ali su se u konačnici dvije strane dogovorile.
Ključni rezultati pregovora, odnosno dogovora hrvatskih i slovenskih proizvođača, odnosili su se na naziv proizvoda koji glasi Istarski pršut / Istrski pršut, proširenje područja proizvodnje na slovenski dio Istre te označavanje proizvoda vrućim žigom koji je jedinstven za cijelo područje proizvodnje, a obvezatan je za sve proizvođače.
U prosincu 2015. godine u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla upisan je i Drniški pršut. Specifičnost Drniškog pršuta proizlazi iz određenih karakteristika proizvoda, kao što su manje slan okus, blaga aroma dima i stupanj osušenosti, a rezultat su tradicionalnog načina proizvodnje i prilagodbe lokalnim klimatskim prilikama te njegove dugogodišnje reputacije i značenja na domaćem tržištu i šire.
Povezanost Drniškog pršuta s zemljopisnim okruženjem, osim iz povoljnih klimatskih prilika i znanja i vještina lokalnog stanovništva, proizlazi iz duge tradicije proizvodnje i visoke reputacije pršuta iz drniškog kraja. Zbog kakvoće Drniški pršut je uvijek imao poseban renome među domaćim pršutima. O iznimnom međunarodnom prestižu govori podatak da je bio služen na engleskom dvoru prilikom krunjenja kraljice Elizabete II 2. lipnja 1953. godine te ponovno prilikom proslave pedesete godišnjice krunidbe.
Drniški pršut je krupnom morskom soli soljen, prešan, hladno dimljen i sušen svinjski but, proizveden tijekom vremenskog perioda od minimalno 12 mjeseci. Karakterističnog je izgleda bez zdjeličnih kosti i nožice te dijela kože i masnog tkiva s unutrašnje strane buta, pravilno zaobljenog ruba. Odlikuje ga jednolična intenzivna crvena boja nareska, osim bjeline u području masnog tkiva, te intenzivan miris zrelog, blago dimljenog sušenog svinjskog mesa. U trenutku stavljanja na tržište Drniški pršut mora imati minimalnu masu od 6,5 kilograma.
Sve faze proizvodnje, suho soljenje, prešanje, ispiranje, dimljenje, sušenje na zraku i zrenje, Drniškog pršuta moraju se odvijati unutar Šibensko-kninske županije, unutar administrativnih granica Drniša i susjednih općina Promina, Ružić, Unešić i Biskupija.
Drniški pršut koji zadovoljava sve zahtjeve propisane u specifikaciji proizvoda po završetku proizvodnje označava se na koži s lateralne strane vrućim žigom Drniškog pršuta, a prije stavljanja u promet takav pršut se označava i zajedničkim znakom.
Dalmatinski pršut upisuje se u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla u veljači 2016. godine. Sve faze proizvodnje Dalmatinskog pršuta, od soljenja svježeg svinjskog buta do sušenja, moraju se odvijati na zemljopisnom području Dalmacije.
To je trajni suhomesnati proizvod proizveden od svinjskog buta s kosti, kožom i potkožnim masnim tkivom, a ne sadrži nikakve dodatke osim morske soli. Masa Dalmatinskog pršuta u trenutku stavljanja na tržište iznosi najmanje 6,5 kilograma, a njegova starost je, računajući od dana početka prerade, najmanje 12 mjeseci. Vrijeme od klanja svinja do početka soljenja buta ne smije biti kraće od 24 ni dulje od 96 sati. Posebne osobine Dalmatinskog pršuta očituju se prvenstveno u njegovim senzorskim svojstvima, posljedici načina njegove pripreme. Karakterizira ga blago slan okus, meka žvakaća konzistencija i miris na fermentirano, usoljeno, suho i dimljeno svinjsko meso bez stranih mirisa, s blago izraženom aromom dima.
Dalmatinski pršut prepoznatljiv je prvenstveno zbog svoje karakteristične blage arome dima. Dimljenje stoga predstavlja posebno osjetljivu fazu u proizvodnji, kada pršutari moraju obratiti posebnu pozornost na izbor odgovarajuće vrste drva, na količinu dima te na duljinu dimljenja koja prvenstveno ovisi o masi butova i atmosferskim prilikama u vrijeme odvijanja faze dimljenja. Sve faze proizvodnje Dalmatinskog pršuta, počevši od soljenja svježeg buta, prešanja i dimljenja te sušenja i zrenja, moraju se odvijati unutar područja Dalmacije.
Sjevernu granicu čine gradovi i općine: Novalja, Kolan, Pag, Starigrad, Jasenice, Obrovac, Ervenik i Knin, istočnu granicu čine državne granice s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, a južnu i zapadnu granicu čini morska državna granica s Republikom Italijom.
Povezanost Dalmatinskog pršuta sa zemljopisnim područjem temelji se na njegovim svojstvima koja proizlaze iz tradicionalnog načina proizvodnje koji se prenosi iz generacije u generaciju, ali i na ugledu koji ima. Po završetku faze zrenja na kožu pršuta nanosi se vrući žig koji sadrži zajednički znak proizvoda i šifru proizvođača, istovjetnu kontrolnom veterinarskom broju objekta. Pravo na upotrebu zajedničkog znaka, pod jednakim uvjetima, imaju svi korisnici oznake koji na tržište stavljaju proizvod sukladan specifikaciji proizvoda.
Poljički soparnik je pekarski proizvod izrađen od mekog pšeničnog brašna, blitve, luka, maslinovog i suncokretovog ulja, češnjaka, soli i vode, a registriran kao zaštićeni proizvod na razini EU-a pod nazivom Poljički soparnik/Poljički zeljanik/Poljički uljenjak.
Danas se na tržištu i u svakodnevnom govoru najčešće koristi naziv Poljički soparnik te je kao takav i najpoznatiji, dok su nazivi Poljički zeljanik i Poljički uljenjak u upotrebi većinom među stanovnicima poljičkog kraja.
Zemljopisno područje Poljica omeđeno je rijekom Cetinom na sjeveroistoku, rijekom Žrnovnicom na zapadu i Jadranskim morem na jugu. Poljica se sastoje od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica i imaju ukupno 21 naselje.
Konačni proizvod je razvaljeno tijesto oblika pogače ispunjeno blitvom i crvenom kapulom, ispečeno u užarenom otvorenom ognjištu kominu u žeravi s lugom (na žaru, posut pepelom).
Okruglog je oblika, promjera od 90 do 110 centimetara. Površina je namazana maslinovim uljem i tučenim ili sitno isjeckanim češnjakom. Ispečen i namazan, reže se na komade, fete (izričaj koji se koristi u svakodnevnom govoru u definiranom zemljopisnom području) u obliku romboida, pašajice.
Zaštita Poljičkog soparnika temelji se na dugoj tradiciji proizvodnje. To je obredni svečani pekarski proizvod, namijenjen za siromašne, s područja nekadašnje Poljičke Republike, čija proizvodnja datira još iz doba turskih pohoda na priobalje i Dalmatinsku zagoru.
Zaštitu oznake zemljopisnog podrijetla u lipnju 2016. godine dobio je i Zagorski puran kao autohtona pasmina purana iz Hrvatskog zagorja. Zagorski puran je proizvod koji se dobiva klanjem autohtone hrvatske pasmine zagorski puran starosti od šest do osam mjeseci, uzgojenom slobodnom ispašom na otvorenom. Proizvod Zagorski puran na tržište se stavlja kao očišćen trup s vratom i iznutricama ili polovica očišćenog trupa u svježem ili u smrznutom stanju.
Proizvodi pod oznakom Zagorski puran moraju biti uzgojeni isključivo na području Hrvatskog zagorja, koje obuhvaća cijelo područje Krapinsko-zagorske županije, cijelo područje Varaždinske županije te rubne dijelove Zagrebačke županije koji graniče s Krapinsko-zagorskom i Varaždinskom županijom, odnosno općine: Brdovec, Marija Gorica, Pušća, Dubravica, Luka, Jakovlje, Bistra i Bedenica.
Krčko maslinovo ulje zaštićeno je na razini Europske unije i to oznakom izvornosti u srpnju 2016. godine.
Proizvodnja Krčkog maslinovog ulja odvija se isključivo na području otoka Krka i otočića koji se nalaze unutar administrativnih granica grada Krka i općina Baška, Vrbnik, Punat, Dobrinj, Malinska-Dubašnica i Omišalj.
Krčko maslinovo ulje je ekstra djevičansko maslinovo ulje dobiveno izravno iz ploda masline isključivo mehaničkim postupcima od autohtonih krčkih sorti maslina: debela, naška, rošulja i slatka, koje moraju biti zastupljene pojedinačno ili zajedno u najmanjem udjelu od 80 posto.
Pikantnost i gorčina pozitivne su osobine Krčkog maslinovog ulja, a posljedica su visokog sadržaja polifenola koji posjeduju i antioksidativna svojstva i štite ulje od kvarenja uslijed oksidacije. Međusobno djelovanje lokalnih prirodnih faktora, autohtonih sorti, ljudskih čimbenika i tradicije maslinarstva i uljarstva dalo je proizvod pod nazivom Krčko maslinovo ulje, čije su osobine jedinstvene za cijelo područje otoka Krka.
Korčulansko maslinovo ulje je ekstra djevičansko maslinovo ulje, a zaštitu Europske unije u listopadu 2016. godine zaslužilo je svojim procesom nastanka izravno iz ploda masline bez mehaničkih postupaka. Plodovi masline najuljevitije autohtone sorte lastovke te najstarije autohtone sorte drobnice osnovne su sirovine za proizvodnju ulja. Područje cijelog otoka namijenjeno je za proizvodnju Korčulanskog maslinovog ulja.
Paška janjetina naziv je autohtone pasmine ovaca koja se uzgaja isključivo na otoku Pagu, a meso paške janjetine proizvod je isključivo dobiven klanjem muške ili ženske sisajuće janjadi, ojanjene na otoku Pagu. Postoje određena pravila o tome koja je paška janjetina proizvod iza čijeg imena stoje.
Paško janje ne smije biti starije od 45 dana u trenutku klanja, a pri tome se računa vrijeme od janjenja do trenutka klanja te mora biti isključivo uzgajano na otoku Pagu. Paška janjetina se prodaje kao isključivo svježe meso te se za konzumaciju servira termički obrađeno.
Šoltansko maslinovo ulje upisano je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla u listopadu 2016. godine. Šoltansko maslinovo ulje proizvodi se od plodova autohtonih sorti maslina levantinke (sinonim: šoltanka) i oblice. Sorta levantinka mora biti zastupljena s najmanje 50 posto udjela, a udio sorte levantinke i sorte oblice zajedno mora biti najmanje 95 posto.
Kvaliteta Šoltanskog maslinovog ulja proizlazi iz sljedećih čimbenika: klime, zastupljenosti autohtonih sorti, znanja i iskustva proizvođača u proizvodnim postupcima te povijesne tradicije maslinarstva.
Klimatološki uvjeti definiranog zemljopisnog područja koje obilježavaju vruća, suha i vedra ljeta te blage zime dobro pogoduju rastu maslina sorti levantinke (sinonim: šoltanka) i oblice pa se podtip klime Csa, koji prevladava na otoku Šolti, naziva još i klimom masline. Šoltansko maslinovo ulje odlikuje voćna aroma s blagim mirisom banane, male je gorčine i pikantnosti.
Nakon dvije godine analize, vijećanja i promišljanja Europska je komisija donijela još jedan povijesni zaključak - proizvod Varaždinsko zelje je s varaždinskog područja i Hrvatska ga ima pravo zaštititi na razini Europske unije kao svoj autohtoni proizvod. Europska komisija je priznala Varaždinsko zelje kao autohtoni hrvatski proizvod.
Varaždinsko zelje se proizvodi isključivo od sjemena čuvane sorte varaždinski kupus upisane u sortnu listu EU-a. Pojam čuvana sorta govori da se sjeme proizvodi samo na definiranom zemljopisnom području i nigdje drugdje.
Hrvatska je zahtjev za registraciju naziva Varaždinsko zelje kao zaštićene oznake izvornosti predala u srpnju 2015. godine, no Slovenija je dala prigovor uz obrazloženje da se kod njih varaždinsko zelje proizvodi već 75 godina te da bi njegov upis u registar mogao dovesti u zabludu slovenske potrošače jer ga proizvođači i potrošači u Sloveniji ne povezuju s podrijetlom ili područjem, nego prije svega s kvalitetom i prikladnošću za kiseljenje.
No činjenica je da su Slovenci svojim prigovorom branili sjeme zelja koje su doradili i prodaju ga pod nazivom varaždinsko 2 i 3, jer su se uplašili da će im Europska komisija zabraniti njegovo stavljanje na tržište. No svojom uredbom EK je zadovoljio obje strane. Sloveniji je i dalje dopušteno korištenje naziva sorti varaždinsko 2 i varaždinsko 3, ali s jasno istaknutom zemljom podrijetla i bez ikakvog upućivanja na Hrvatsku.
Nakon procesa koji je trajao deset godina slavonski kulen, odnosno kulin, postao je zemljopisno zaštićen, autohtoni proizvod.
Jedna od najfinijih i najcjenjenijih domaćih mesnih delicija, slavonski kulen napokon je dobio oznaku zemljopisnog podrijetla.
Određeni su i točni sastojci: svinjsko meso, paprika i češnjak. Svi proizvodi koji čine kulen moraju biti iz Slavonije, a upravo je zato proces i trajao tako dugo, jer su odgovorni inzistirali na tome da zbog zaštite slobodnog tržišta meso ne bude samo iz Slavonije. Ipak, odlučeno je da slavonski kulin može biti samo od sastojaka iz Slavonije.
Zaštićena je i procedura, odnosno receptura za pripremu kulena. Riječ je o procesu koji uključuje korištenje najkvalitetnijih dijelova svinjskog mesa, leđne slanine, začina i soli kojima se nadjeva slijepo svinjsko crijevo. Nakon toga mora proći 150 dana kako bi se završili svih procesi fermentacije, hladnog dimljenja, sušenja i u konačnici zrenja.
Odluka o zaštiti kulena donosi još jednu prednost; svaki će morati imati svoju etiketu, potvrdu kvalitete i izvora mesa, čime se sprečavaju nelojalna konkurencija i ilegalno tržište, čime će se moći jamčiti samo najbolja kvaliteta.
Do zaštite je došlo kontinuiranim radom udruge Slavonski domaći kulen-kulin, koja okuplja 88 proizvođača iz cijele Slavonije. U Hrvatskoj se godišnje proizvede 40 tona kulena.
Međimursko meso ‘z tiblice upisano je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla od 30. studenog 2017. godine.
Proizvod je to sastavljen od dva sastojka: 'slanína' te dimljenih i termički obrađenih komada svinjskog mesa. U proizvodnji Međimurskog mesa 'z tiblice' kao sirovina se upotrebljava svježe svinjsko meso (svinjski but u komadu bez kostiju i kože, svinjska leđa i slabina, lopatica, vrat, rebra i potrbušina) i leđna slanina.
'Slaníne' su proizvod dobiven termičkom obradom leđne slanine uz kontrolirane uvjete. Termički obrađeni komadi svinjskog mesa slažu se u 'slaníne' na način da svaki komad mesa mora biti obložen 'slanínama'. Zrenjem u trajanju od najmanje 45 dana dobiva se gotov proizvod Međimursko meso ‘z tiblice, spreman za konzumaciju.
Specifični mikroklimatski uvjeti s hladnim zimama i vrućim ljetima, odnosno visoka relativna vlažnost zraka čitave godine, te izostanak značajnijih zračnih strujanja (vjetrova) onemogućili su čuvanje mesa sušenjem. S obzirom na to da se svinjsko meso nije moglo sušiti te isto tako nisu postojali rashladni uređaji u kojima se moglo čuvati, Međimurci morali osmisliti jednostavan način da sačuvaju što više svinjskog mesa, a da se ne pokvari.
Međimursko meso 'z tiblice je tradicionalan proizvod, posebne kvalitete i vrijednosti, te je sastavni dio kulturne baštine međimurskog područja. Uz ostala jela međimurske tradicionalne kuhinje, ovaj autohtoni proizvod se ne samo održao u ponudi ugostiteljskih objekata i u domaćinstvu, već je i specifično pakiran našao svoje mjesto na mnogim prodajnim mjestima.
Područje proizvodnje obuhvaća teritorijalno područje Međimurske županije, koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Omeđena je prirodnim granicama – rijekom Murom na sjeveru i istoku i rijekom Dravom na jugu. Međimurska županija je podijeljena na tri grada i 22 općine. Gradovi Međimurja su Čakovec, Mursko Središće i Prelog. Općine su Belica, Dekanovec, Domašinec, Donja Dubrava, Donji Kraljevec, Donji Vidovec, Goričan, Gornji Mihaljevec, Kotoriba, Mala Subotica, Nedelišće, Orehovica, Podturen, Pribislavec, Selnica, Strahoninec, Sveta Marija, Sveti Juraj na Bregu (sjedište Lopatinec), Sveti Martin na Muri, Šenkovec, Štrigova i Vratišinec.
Slavonski med je med koji proizvode medonosne autohtone sive pčele (lat. Apis mellifera carnica – podtip panonski) iz nektara medonosnih biljaka ili sekreta živih dijelova biljaka ili izlučevina kukaca koji sišu na živim dijelovima biljaka, koje pčele skupljaju, daju mu vlastite specifične tvari, pohranjuju, izdvajaju vodu i odlažu u stanice saća do sazrijevanja.
Prema načinu proizvodnje, to je med u saću, med sa saćem ili dijelovima saća i vrcani, a obuhvaća med od bagrema, med od lipe, med od uljane repice, med od suncokreta, med od kestena, cvjetni med i medun hrasta sladuna.
Zaštita proizvoda Slavonski med temelji se na njegovoj kvaliteti pa tako zajednička svojstva karakteristična za njega, a koja utječu na kvalitetu proizvoda, postotak su vode i količine hidroksimetilfurfurala (HMF). Također je specifična prisutnost peludi biljnih vrsta iz porodica Brassicaceae, Robinia spp. i Rosaceae, kao prateća pelud. Količina saharoze za Slavonski med je ispod propisanih vrijednosti.
Osim posebne kvalitete Slavonskog meda, proizvodnja ovog proizvoda ima dugu tradiciju i ugled pa tako pčelari u Slavoniji nastavljaju tradiciju proizvodnje meda dugu 130 godina. Tijekom dugogodišnjeg pčelarenja na području Slavonije razvijalo se i prenosilo znanje o pčelarstvu kroz praksu, vještine, sposobnosti i znanje ljudi.
Zahvaljujući povoljnim klimatskim i pedološkim uvjetima i obilju biljnih medonosnih vrsta na slavonskim pašnjacima, livadama, poljima i u prostranim šumama te u naplavnim ritovima i močvarama oko rijeka Save, Drave i Dunava, autohtone sive pčele (lat. Apis mellifera carnica, podtip panonski) tisućljećima olako pronalaze izdašnu nektarsku i peludnu pašu. Stvoreno je jedinstveno agro-ekološko područje koje omogućuje Slavonskom medu da se ističe kao čisti sortni med. Kao takav je prepoznat i cijenjen na tržištu.
Područje proizvodnje obuhvaća cijelu slavonsku regiju koja se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske, a koju omeđuju tri rijeke, Drava na sjeveru (granica s Mađarskom), Sava na jugu (granica s Bosnom i Hercegovinom) i Dunav na istoku (granica sa Srbijom) te dio mađarsko-hrvatske granice između rijeka Drave i Dunava. Zapadni dio slavonske granice prostire se na području zapadne administrativne granice županije Bjelovarsko-bilogorske i općina Lipovljani i Jasenovac te grada Novska. U navedenom zemljopisnom području moraju se provoditi sve faze proizvodnje Slavonskog meda.