Za neke je to snažan signal 'zaokreta' američke vanjske politike prema Balkanu, za druge je sumnjiva koincidencija u politički turbulentnom razdoblju u kojemu Hrvatska još uvijek čeka novu vladu, a ima i onih koji vjeruju da se radi o jednostranom promoviranju američkih interesa.

Prije donošenja ikakvih zaključaka, bitno je razumjeti dugoročne trendove. Analize koje se temelje na jednom događaju i konstrukciji narativa potkrijepljenog selektivnim dokazima, mogu biti medijski atraktivne, no zasigurno nisu intelektualno rigorozne. Stoga prvo valja sagledati kretanja iz šireg kuta gledišta kako bismo shvatili gdje se na listi globalnih prioriteta Sjedinjenih Država nalazi 'regija' – nekima blizak, drugima mrzak termin, ali u svakom slučaju prizma kroz koju se gleda i Hrvatska.

Barack Obama svojim dolaskom na vlast 2009. najavio je novu vanjskopolitičku doktrinu koja se prvenstveno temelji na multilateralizmu, diplomatskim rješenjima i vojnoj akciji kao posljednjoj opciji, kao i strategiju rebalansiranja prema azijsko-pacifičkoj regiji (inicijalno nazvanu 'pivot'). Iako je prema nekima Obama iznevjerio velika očekivanja i obećanja, prvenstveno glede dugoročnog povlačenja s Bliskog istoka, nepobitna je činjenica da od 2011. Sjedinjene Države sve više gledaju prema Dalekom istoku i da prvi afroamerički predsjednik želi biti jednako upamćen i kao prvi pacifički predsjednik.

Tome u prilog ide činjenica da je u proteklih nekoliko godina pokrenut niz mjera kojima bi se osigurala dominantna pozicija SAD-a u regiji Azije i Pacifika. Primjerice, potpisivanje trgovinskog sporazuma o Transpacifičkom partnerstvu između 12 zemalja s obje strane Tihog oceana, rebalansiranje vojnih snaga 60/40 u korist Pacifika naspram Atlantika, osnaživanje postojećih saveznika (poput Australije, Filipina, Japana i Južne Koreje), kao i produbljivanje i širenje partnerstva s ključnim regionalnim igračima (poput Indije, Indonezije, Singapura i Vijetnama). Razlog svemu tome je, naravno, neizbježno jačanje gospodarske, političke i vojne moći Kine, a s time i percepcija prijetnje regionalnom redu. No ne treba zaboraviti i stratešku važnost regije u kojoj živi više od 60 posto svjetskog stanovništva i koja bilježi najveće stope gospodarskog rasta u usporedbi s drugim svjetskim regijama.

Zašto Obama nije 'pročitao' Putina

Ono što predsjednik Obama nije mogao predvidjeti kada je 2009. krenuo s 'resetiranjem' odnosa s Ruskom Federacijom jest da će se Vladimir Putin 2012. na spornim predsjedničkim izborima vratiti na vlast, a nakon toga nastaviti s pokazivanjem mišića u interesnoj sferi koju čine bivše republike Sovjetskog Saveza, kao i neke od susjednih regija. Neki analitičari tvrde da je Obama baš tu pogriješio u svojoj politici pružanja ruke bivšim protivnicima i neprijateljima koji su to iskoristili kako bi ojačali svoj status. Bilo kako bilo, rezultat sraza između oprečnog strateškog razmišljanja EU-a i NATO-a s jedne strane i Ruske Federacije s druge, dobro je poznat – početak političke krize i eskalacije građanskog rata u Ukrajini. Upravo zato Sjedinjene Države su u posljednje dvije godine potrošile puno više vremena i resursa u rješavanju krize na istoku Europe, nego što bi to inače bilo s obzirom na postavljene geostrateške prioritete.

Nadalje, građanski rat u Siriji je u proteklih 4,5 godina postajao sve kompleksniji, što zbog broja zaraćenih strana, a što zbog kompleksne križaljke vanjskih sila koje su uključene u borbu. Dojučerašnji protivnici i podržavatelji suprotstavljenih strana u inicijalnom sukobu vlade Bašara al-Asada i sirijske oporbe, SAD i Ruska Federacija, danas pokušavaju koordinirati napore protiv Daesha. Sigurnosna kriza eskalirala je do te mjere da se posljedice osjećaju puno dalje od samog žarišta – od izazova izbjegličke krize do prijetnje islamskog fundamentalizma.

Ne zanosimo se – nismo toliko bitni

Kako se zapadni Balkan uklapa u cijelu tu slagalicu? Trenutno je taktički bitan kako bi Sjedinjene Države pokazale da stoje uza svoje saveznike u Europi u najnapetijim godinama od kraja Hladnog rata. Uzmimo u obzir razne materijalne dokaze, kao i neopipljive signale koji su poslani unazad posljednjih godinu-dvije. Od financijske i vojne pomoći Ukrajini, privremenog razmještanja američkih vojnih snaga u središnjoj i istočnoj Europi, jačanja NATO-ovih snaga za brzi odgovor, do visokih posjeta samog američkog predsjednika nekim od najzabrinutijih baltičkih zemalja, poput Poljske i Estonije. No u isto vrijeme bitno je razumjeti da je Obamina administracija podvukla vrlo jasnu crtu glede uloge koju igra u Europi – pomoć ukrajinskoj vladi, primjerice, ne uključuje naoružanje, a Sjedinjene Države nisu igrale vodeću ulogu u mirovnim procesima u Minsku, prepustivši to mjesto Njemačkoj i Francuskoj.

Nema sumnje da u američkoj izvršnoj i zakonodavnoj vlasti postoji razumijevanje da je zapadni Balkan još uvijek potencijalno krhko područje, što zbog utjecaja Rusije, što zbog prelijevanja sigurnosne krize izvan granica Bliskog istoka, kao i činjenice da u nekim zemljama još uvijek postoje otvorena kronična pitanja koja koče politički razvoj. Posebno se ističe i činjenica da je za sljedeći mjesec najavljena odluka o pozivnici Crnoj Gori za pridruživanje NATO-u, nešto što zasigurno ne veseli Kremlj. No bili bismo u krivu kada bismo iz ovog počeli izvlačiti zaključke da se radi o apsolutnom prioritiziranju ovog dijela svijeta.

Naime, dolazak američkog potpredsjednika kojemu je ostalo svega 14 mjeseci do kraja mandata, nije signal koji bi se trebao iščitavati kao značajan 'zaokret'. Nema sumnje da je Joe Biden iznimno dobar poznavatelj prilika na prostorima bivše Jugoslavije, budući da je kao senator bio vrlo aktivan zagovaratelj jačeg američkog djelovanja u ratovima devedesetih. No on, po svemu sudeći, broji posljednje dane u političkoj karijeri nakon što je donio odluku da neće krenuti u kampanju za nominaciju demokrata za predsjedničke izbore 2016. Isto tako, najizgledniji kandidati s obje strane političkog spektra u predizbornim sučeljavanjima nisu dali do znanja da bi moglo doći do snažnijeg povratka u Europu.

Konačno, proces Brdo-Brijuni je relativno nova diplomatska inicijativa koja je pokrenuta od strane predsjednika dviju država koje su po ustroju parlamentarne demokracije. Iako takvi sastanci na vrhu mogu biti korisna ishodišna točka za regionalnu suradnju, dogovori postignuti unutar njih ovise o sukreatorima vanjske politike, to jest vladama država. Inicijativa Brdo-Brijuni još uvijek mora dokazati da nije samo diplomatski talk fest. Upravo zbog toga, na Bidenov bi se dolazak trebalo gledati upravo kao na simbol šire američke politike prema ovom dijelu Europe – koristan način da se pošalje signal da Sjedinjene Države brinu o redu i miru, ali ne toliko da bi to uključivalo konkretne obveze i dugoročnu prisutnost.