Cijenjenom profesoru Gabriću posljednjih mjeseci nije lako. Pokazavši jasne političke ambicije uspio je začiniti domaću političku scenu, te se strelovito uspeti na ljestvici popularnosti preferencija hrvatskih birača, efektivno postavši prijetnja političkom duopolu HDZ-SDP. Takav se uspjeh kažnjava figurativnim krošeima i sa lijeva i sa desna, pa ne čudi da su i ove stranice postale dijelom te arene. Gospodin Gabrić odgovorio je kolumnistu Marinku Čuliću, a ovaj tekst odgovara obojici, no bez ad hominem napada jer je tu kvotu već ispunila prethodna polemika.

Efikasnost napokon na tapeti

Evidentno je da se hrvatska ekonomija morala raspasti po šavovima da bi efikasnost kao pojam ušla u političke pamflete. Prof.Gabrić ispravno je uočio lažnu dihotomiju između privatnog i javnog vlasništva; privatizacija javnih resursa ili poduzeća u slabom institucionalnom okruženju teško može voditi povećanju efikasnosti. Najcitiraniji svjetski ekonomist Andrei Shleifersmatra da korupcija ima oprečne efekte na izbor između privatizacije i državnog vlasništva; korumpirana država je u pravilu loš gospodar javnih poduzeća, a outsourcing određenih aktivnosti od javnog interesa privatnom sektoru također može biti neefikasan zbog klijentizma prije dodjeli ugovora privatnicima. Štoviše, za neke je zemlje sa endemskom korupcijom (nismo sigurni spada li i Hrvatska ovdje, ima i gorih) jednostavno bolje ne samo da poduzeća koja proizvode javna dobra nisu u državnom vlasništvu, već da su u privatnom vlasništvu i da su posve neregulirana od strane države. Doduše, takva poduzeća ne moraju ispuniti socijalne ciljeve društva, no to mogu nadoknaditi povećanjem efikasnosti i posljedičnim smanjenjem korupcije. Specijalna bolnica Svjetlost koje je prof. Gabrić osnivač i ravnatelj odličan je primjer takvog poduzeća, jer ne surađuje sa HZZO-om. Medicinska usluga koju nude možda nije dostupna svima, no pretpostavljam da tamo nije potrebno 'podmazati' liječnike i drugo medicinsko osoblje kako bi ste dobili pažnju i skrb kakvu svaki pacijent zaslužuje. Sve u svemu, nama ekonomistima je toplo oko srca kada nekom (budućem) političaru efikasnost postane bitna.

Čudan izbor inspiracije za ekonomski program

Prof.Gabrić prilično je ponosno spomenuo da je njegov ekonomski program inspiraciju vuče iz knjige J. K. Galbraitha'The Good Society: The Humane Agenda' napisane u devedesetim godinama. Navedeni ekonomist je svakako jedna od najprominentnijih predstavnika liberalizma u Americi, no čini se da ga kolege akademski ekonomisti nisu nikada pretjerano ozbiljno shvaćali jer je rijetko pisao znanstvene radove namjenjene ekonomistima, a više se orijentirao na pisanje knjiga namjenjenih široj javnosti. Posebice kritičan prema njemu i gorenavedenoj knjizi bio je nobelovac i prekaljeni internet ratnik Paul Krugman. U davnom osvrtu na Galbraithovu knjigu, Krugman se na sebi svojsten način pita jel Galbraith bio u komi pedesetak godina pa je propustio razvitak teorijske i emirijske makroekonomije od 1950. nadalje. Kako bi jasno ilustrirao autorove arhaične ekonomske konstrukcije, Krugman daje primjer Galbraithovog nerazumijevanja trade-offa između nezaposlenosti i inflacije. Naime, obrnuto proporcionalnu vezu između nezaposlenosti i inflacije opazio je ekonomist W. Phillips u 1950-ima, no danas smatramo da ta veza puno kompliciranija, te da posve nestaje u dugom roku. Krugman mu zamjera i to što smatra monetarnu politiku posve neupotrebljivom u borbi protiv recesije, iako je FED smanjenjem kamatnih stopa opetovano izvukao američku ekonomiju iz recesije. Galbraith je vjerovao, poput starog okorjelog keynezijanca, da je moguće iz krize izaći povećanjem potrošnje, no često zaboravlja da su moderne ekonomije već zadužene da fiskalna ekspanzija uslijed recesije ne dolazi u obzir. Iako je Krugman doista dežurna blogerska svađalica, njegovu kritiku treba shvatiti ozbiljno jer je rijetko bio u krivu. Galbraithove ideje iznesene u spomenutoj knjizi su sasvim neprikladne vremenu u kojem živimo te znanstvenim spoznajama koje imamo o tome kako danas funkcionira ekonomija. Nije sasvim jasno kako ova knjiga može biti relevantna za bilošto osim osrednjeg seminarskog rada, i to na temu povijest ekonomske misli. Još manje je jasno odkuda političari vuku te sve knjige, jesu li to negdje kupili na Interliberu ili im je to netko poklonio za rođendan. Zašto ne vuku inspiraciju iz knjiga Amartye Sena, Josepha Stiglitza, Danija Rodika ili pak Tylera Cowena? Neke od njih su i prevedene.

Štoviše, zašto primjerice ne vuku inspiraciju iz heterodoksne ekonomije kao što su to napravili Cameron i Obama osnivajući timove znanstvenika predvođene Richardom Thalerom sa Chicago School of Economics koji pronalaze načine kako dizajnirati javne politike koristeći najnovije spoznaje iz bihevioralne ekonomije? Cameron je konzervativac, a Obama liberal, no zajedničko im je da su obojica prepoznali da njihovim zemljama trebaju istinski progresivne ideje, a ne ideološki artefakti.

Izabrali ste krive institucionaliste!

Galbraith je po ekonomskoj orijentaciji institucionalist starog kova, no danas je nova institucionalna ekonomija glavna struja u heterodoksnoj ekonomiji sa četiri dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, uključujući prvu ženu koja je tu nagradu osvojila. Nova institucionalna ekonomija, umjesto prethodnog lupetanja, koristi kompleksne analitičke metode ali i eksperimente kako bi proučila ulogu institucija u interakciji ekonomskih agenata. Daron Acemoglu, jedan od znanstveno najplodonosnijih ekonomista i profesor na MIT-u, napisao je fantastičnu knjigu 'Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty' i to nakon godina i godina istraživanja veze između ekonomskog rasta i institucija. Da bi smo doista bili progresivni, ta bi knjiga trebala našim političarima biti inspiracija; nema rasta bez inkluzivnih političkih i ekonomskih institucija, nema kreativne destrukcije, inovacije i tehnološkog progresa bez napredne demokracije. Prof.Gabrić želi kapitalizam u čijem je centru čovjek, a ne profit. Daron Acemoglu bi vjerojatno rekao da želi tzv. cuddly kapitalizam, kapitalizam sa ekstenzivnim socijalnim beneficijama i egalitarnim distributivnim tendencijama – dobro nam znani skandinavski model. Darvinistički model kapitalizma ipak nije jedini put u prosperitet, jer su skandinavske zemlje barem jednako toliko inovativne kao i SAD kojim vlada 'okrutni' kapitalizam. No prije nego počnemo sanjati varijante kapitalizma koje egzistiraju na tehnološkoj granici, trebamo nove ideje kako ovu lokalnu inačicu predatorskog kapitalizma obuzdati, i to ne iz jedne knjige, već iščitavajući mnogo knjiga različitih ekonomista, jer su na ovim prostorima predugo vladale ideje iz jedne knjige. Sjetimo se stare latinske poslovice Cave ab homine unius libri – bojte se čovjeka jedne knjige.