Kada je tadašnji američki predsjednik George W. Bush desetak dana nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. prvi put uporabio pojam 'rat protiv terorizma', odmah je bilo jasno da će SAD pokrenuti vojne akcije ne samo protiv skupina za koje je držao da su odgovorne za napade, nego i protiv konkretnih država. Četrnaest godina kasnije američke vojne intervencije protiv Afganistana 2001. i Iraka 2003. uvelike su promijenile političku i sigurnosnu sliku Bliskog istoka i susjednih regija, dok je umjesto pobjede u ratu protiv terorizma upravo na tom prostoru zaživjela dosad najmoćnija nova teroristička organizacija u 21. stoljeću. Riječ je, dakako, o Islamskoj državi koja ima sve više atributa prave države, a samo dijelom podsjeća na tipične terorističke organizacije za kakve su američki vojni stratezi mislili da ih mogu pobijediti u proklamiranom ratu protiv terorizma. Tako je, paradoksalno ili zapravo ne, rat protiv terorizma kakav je planirao George W. Bush doveo do niza političkih, sigurnosnih i ekonomskih okolnosti koje su omogućile nastanak trenutačno najveće terorističke prijetnje na Bliskom istoku i šire. Pritom najviše pozornosti izazivaju brzina i silina nastanka i širenja Islamske države čije su strategija i taktika ovog ljeta uključile i Hrvatsku otmicom hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka na radu u Egiptu.

Nadajući se da je moguće da Tomislav Salopek može biti oslobođen, hrvatska je javnost od trenutka saznanja da su ga oteli egipatski vazali Islamske države dobila dosad najzorniju potvrdu da se i Hrvatska kao članica NATO-a nalazi u ratu protiv Islamske države. Uostalom, tako je i percipiraju u Islamskoj državi i među njezinim saveznicima. Stoga nije riječ o sukobu 'nekih drugih', nego o političko-vojnoj situaciji koja se neposredno odnosi i na Hrvatsku i na njezine državljane. Neviđeno ratno i ino nasilje te zvjerstva prema pojedincima i cijelim skupinama ljudi, smjesta su doveli Islamsku državu na UN-ov popis terorističkih organizacija i bez dvojbe na sam vrh najopasnijih organizacija te vrste. Čak se i do jučer notorna Al Kaida čini znatno bezopasnijom skupinom od Islamske države koja je očito u veoma kratkom vremenu postigla svoje ciljeve i postala trenutačno nerješiv problem ne samo u bliskoistočnim relacijama nego i u globalnoj politici. Odgovor na pitanje 'zašto' krije se upravo u njezinu nazivu.

Pritom nema nikave potrebe ispred naziva Islamska država koristiti pojam 'takozvana' kao što se ni ispred naziva drugih zločinačkih organizacija poput Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke Adolfa Hitlera ne koristi kratica 'tzv.'. Bez obzira što se dio pojmova ili svi pojmovi u nazivu zlorabi i krajnje kompromitira. Islamska država djeluje s pozicija vlastite zloporabe i interpretacije vjere o čemu svjedoči brojnost njezinih pristalica i boraca na terenu, dok se u nepune dvije godine uistinu organizirala kao državna tvorevina koja je danas čvršća od obje države čiji je teritorij uzurpirala. Iako joj je začetke moguće pronaći još 1999. u jordanskoj ekstremističkoj skupini Organizaciji jednoboštva i džihada, nastala je kao Islamska država Iraka 2006. u jeku američke vojne intervencije i unutarnjih sukoba u Iraku. Novi joj je poticaj dalo razbuktavanje građanskog rata u Siriji 2011. te ju je dvije godine kasnije njezin čelnik Abu Bakr Al Bagdadi nazvao Islamskom državom Iraka i Levanta. U međuvremenu joj je iz naziva nestala bila kakva topografska odrednica kako bi se naglasilo njezino najšire djelovanje i u političkom i u geografskom smislu.

Svaka država ima svoj teritorij, stanovništvo i organiziranu vlast. Mada Islamska država djeluje protusistemski kada je posrijedi bilo kakvo međunarodno pravo, ona u ovom trenutku uistinu ima svoj teritorij, stanovništvo i vlast te je de facto država. Ova teritorijalizacija terorizma predstavlja ključ njezina opstanka i širenja jer ju je objedinjavanje teritorija i politike koju provodi i učinilo moćnim regionalnim, a sve više i svjetskim akterom. Nakon katastrofalnog rata u Iraku koji je tu zemlju poslije američke vojne intervencije pretvorio u idealno klijalište terorističkih skupina sve moćnijih u odnosu na krhku službenu vlast i jednako takvu državu, Islamska država dobila je ubrzo novi prostor za širenje. Građanski rat u Siriji čija je sad već peta godina trajanja s više od dvjesto tisuća ubijenih prava sramota nedjelovanja međunarodne zajednice, omogućio je stvaranje novog praznog prostora za širenje Islamske države. Tako se ona zaokružila na prostor s oko deset milijuna stanovnika koji čini velik dio zapadnog Iraka i cijela istočna polovica Sirije. U Siriji joj urušeni diktatorski režim Bašara Al Asada i slaba proturežimska oporba niti ne predstavljaju ozbiljnije neprijatelje, dok je službena iračka vlast sama po sebi neučinkovita. Jedina su joj vojna prijetnja Kurdi sa sjevera Iraka i Sirije te zasad sporadični napadi američkih i savezničkih snaga. S druge strane, Islamska država obilato se financira iskorištavanjem preuzetih nalazišta nafte i plina za koje itekako postoji crno tržište. Taj joj novac služi za organiziranje svakodnevnog života na teritoriju koji nadzire, a ni jedna od utjecajnijih država sa sunitskom većinom u Jugozapadnoj Aziji nema u ovom trenutku ozbiljniju namjeru uključiti se u širi rat protiv Islamske države.

Tako je tek jedna od mnogobrojnih džihadističkih skupina nastalih unutar kaosa 'rata protiv terorizma' u Iraku spletom lokalnih, regionalnih i globalnih okolnosti te vlastite vizije spajanja ideje, nasilja i teritorija u samo nekoliko godina postala najopasnija teroristička skupina na svijetu. S obzirom da je riječ o entitetu koji u svemu funkcionira kao država, jedino će mu se moći suprotstaviti druge, vojno i politički moćnije države. Zasad takvog raspleta nema jer nema ni volje za njim. U ratu protiv terorizma terorizam ni dalje nije pobijeđen jer se stalno javlja novi, prilagođen novim okolnostima i – starim interesima koji ga održavaju.