Potez Renzija, donedavnog gradonačelnika Firence, koji je na stranačkom skupu demokrata progurao vlastiti program i zatražio smjenu vlasti sada se već da skladno uklopiti u stalne mijene vlasti u Italiji, no bitnije je pitanje što novi i ambiciozni čelnik može uistinu napraviti.

Izostanak iskustva (kako u parlamentu tako i u vladi) Renzi je odlučio nadomjestiti žustrim najavama. Tako je u svom govoru pred Senatom, u kojem je dobio tek zadovoljavajuću podršku, obećao 'hitnu i radikalnu revoluciju'. Reforme izbornog i poreznog sustava te tržišta rada, koje su već godinama nominalno na rasporedu svake talijanske vlade, procjenjuju se na oko 100 milijardi eura. Zna se da su dvije prijašnje vlade, Montija i Lette, uložile već oko 47 milijardi, što znači da za završetak procesa nedostaje barem još toliko. A kad se u jednadžbu ubaci i kronično podijeljena politička scena te činjenica da vladajuće podržava tek slabašna koalicija demokrata i centrista, točnije prebjega iz Berlusconijeve stranke, jasno je da je svaka provedba otežana.

Osim sveobuhvatnih reformi i njihovog ekspresnog provođenja, Renzi je privukao pažnju i stilskim figurama. Naime talijanski tisak je podsjetio da je i prije dvadesetak godina jedan političar govorio o jednoj vrsti revolucije ('liberalne') i najavljivao da će se povući iz politike ako se samo jedna od zacrtanih reformi ne provede. Dotični se odazivao na ime Silvio Berlusconi. Renzi je pak naveo da u slučaju neuspjeha nema 'alibija' i da će greška biti samo njegova.

Pregledavajući dopise stranih dopisnika iz Italije, stječe se dojam da atmosfera u trećoj ekonomiji eurozone varira između 'prinuđenog optimizma' (nova vlada sastavljena je mahom od političkih novajlija, a nitko ne gaji iluzije o tome kako je došla do moći) i zatečenosti pred naizgled bezgraničnom ambicijom novog premijera. Dotičnu su zasad tek komičari na festivalu u Sanremu uspjeli smjestiti u realne okvire.