Čovjek mora iznimno voljeti kozmos i biti patološki samouvjeren (ili neupućen) ne bi li poželio pustiti korijenje u Hrvatskoj vođen idejom da nas preobrati na pojmove inicijative, solidarnog brainstorminga i osjećaja da nešto zaista možeš. Ne znam koju je kombinaciju navedenih kvaliteta imao Hermes Adan Nandayapa Arriaga Sierra, ali znam da ima predugo ime. Znam i da je suosnivač prvog co-working prostora u Vlaškoj pod nazivom Impact hub, u kojem se frendovski susreću kreativci i ljudi željni materijalizacije svojih ideja i društvenih promjena. Poduzetnički prostor koji već samim dizajnom interijera prisiljava ljude da stupe u interakciju (WC i kuhinja su na dijametralno suprotnim stranama) i htjeli – ne htjeli sprijatelje se oko elementarnih bioloških funkcija. Naravno, poanta je u nečem drugom.

Drugi najvažniji sport u Hrvatskoj nakon nogometa je prigovaranje. Bila je 2010. i ovdje nije postojalo ništa nalik na poslovni inkubator za ljude koji nisu samo kolege, nego i prijatelji, suradnici i praktički zajednica. Imam mentalitet nekog tko čini stvari, tko je proaktivan i poduzetan. Svakoga tko bi mi prigovarao da je u Hrvatskoj ovako ili onako, pitao bih – zašto nešto ne učiniš? Pokrenuli smo ovaj prostor jer smo htjeli zajednicu koja se temelji na nekim vrijednostima, suradnji, prijateljstvu i gdje će ti ljudi reći zašto ti je neka ideja možda genijalna ili zašto možda ne bi funkcionirala... Neće ti stati na prste, nego će ti ispružiti ruku', elaborira mi Hermes u osvijetljenoj prostoriji živih boja i s nekoliko biljaka. Želi, kaže, da već sam prostor bude što prirodniji, poticajniji, intimniji.

Impact hub je ugostio nekoliko manjih kolektiva ili pojedinaca koji furaju svoje projekte, od Netokracije preko ekipe koja izrađuje android aplikacije do projekata koji bi, na primjer, angažirali ruralno nezaposlene u branju divlje kamilice i ine samonikle čajne flore ili omogućili uvođenje certificiranih restoranskih menija za dijabetičare ili srčane bolesnike, pogotovo po obali. Najveći naši problemi, prema Hermesu, jesu obrazovanje i osjećaj da se ništa stvarno ne može: 'Gledaj, Meksiko je ogromna zemlja. Prođeš 1000 kilometara i još uvijek si unutra. Ovdje pođi 1000 kilometara u bilo kojem smjeru i proći ćeš nekoliko država koje su vrlo različite. Isprva bih zaključio da vas je ta mogućnost otvorila za mnoge stvari, no ispada da su ljudi u Hrvatskoj prilično zatvoreni i usmjereni na sebe. Svjestan sam da ste nova nacija i tražite identitet, no istovremeno, dopušta se nestajanje niza lokalnih tradicija i prirodni resursi su neiskorišteni. Znam da je turizam ovdje dosta važan, ali nije dovoljno prodavati more i sunce. Postoji sva infrastruktura da budete izvansezonski atraktivni, ali nitko ništa ne čini.'

Iz meksičkog rakursa Hrvatskoj nedostaje konsenzus oko dugoročne vizije. Nedostaje kolektivni uvid u potencijale i odluka da ih se uposli. Nešto što je Litva učinila vrlo efektno, orijentirajući se na IT industriju. Nedostaje smislenije shvaćanje nacionalnog ponosa. Onog koji se neće ticati krvne slike ili granica, nego će biti kulturološki afirmativan: 'Kao što je Meksiko postao poznat po mariachijima, sapunicama, hrani... zašto Hrvatska ne bi po klapama, tamburicama i narodnim nošnjama?'

Hermes očito baca rukavicu ustaljenom hrvatskom shvaćanju biznisa koji ćemo radno definirati kao 'što više za što kraće vremena i po mogućnosti bez ikakvog obzira prema uspostavljanju smislenih odnosa, solidarnosti, potpori i međusobnom učenju': 'Baš smo napravili anketu među članovima. Ljudi nisu dolazili u Hub zbog cijena niti zato što smo locirani u centru. Dolazili su jer su tu mogli kvalitetno razgovarati s drugima, naučiti od ljudi s drukčijim idejama koji nisu ovdje da se žale, nego da ti daju dobar i iskren feedback.'

Koliko god Meksikanac radio na inicijativnom i komunitarnom shvaćanju biznisa, Hrvatska mu nije ostala dužna: 'Jedan sam od onih koji ne sliježu ramenima kada im netko kaže 'ne'. Uvijek ću naći put kako ostvariti svoju zamisao. I moram priznati, Hrvatska mi je bila veći izazov nego sve zemlje u kojima sam do sada bio. Mislim da sam stvorio deblju kožu, postao tvrdoglaviji i ono što bi me prije povrijedilo, sada me čini otpornijim. Definitivno se želim vratiti u Meksiko, osjećam da sam dužan svojoj zemlji. No sada joj na neki način vraćam kroz Hrvatsku.'

U Hrvatskoj, po Hermesu, problem nisu ni resursi, ni novac, ni ideje. Problem je što okolina nije poticajna, što je podrška u deficitu, što ne znamo najbolje komunicirati. Možda se to očituje u činjenici da se malo smijemo: 'U javnom prijevozu u Meksiku svi razgovaraju, ovdje je skoro pa suprotno. Nedostaje mi smiješak na licima. Mislim, i u Hrvatskoj se ljudi vole smijati, ali to je tek nakon što te bolje upoznaju. U Meksiku možeš s nekim postati najbolji prijatelj prve večeri što ga sretneš.'

Jedina stvar koja će ti se ikada dogoditi je sadašnjost, kaže mi Hermes dok razgovaramo o jazu između meksičkog smisla za ovdje i sada i naše fiksacije na 'bilo' i 'bit će'. Impact hub je idealno mjesto za buđenje tog našeg uspavanog trenutka. I još onaj osjećaj kad saznaš da si se probudio među frendovima...