Je li moguće da momčad koja na terenu pokaže bolju igru 'nezasluženo' izgubi 3-0? Po izjavama iz Dinamovog tabora poslije sinoćnjeg ogleda na Kantridi, dogodilo se upravo to. 'Kad bi se gledali svi parametri igre, onda nikako nismo zaslužili izgubiti', rekao je Ante Čačić. Domagoj Vida se nadovezao: 'Bili smo stvarno bolja momčad, ali jednostavno lopta nije htjela u gol', a i Sammir i Kelava složili su se da su modri bili 'puno bolji'.

Dinamovcima bi, čini se, dobro došao 'reality check', jer izgleda da ih ni ova riječka 'šamarčina' nije urazumila. Naravno da je Rijeka zasluženo pobijedila. Utakmicu je odigrala mudro, zrelo i disciplinirano, taktički potpuno porazila prvaka. Dominirati i 'biti bolji' nije ista stvar – istina, gosti su imali dvostruko više loptu u nogama, ali uputili su tek jedan udarac više unutar okvira gola od domaćina (6-5) te imali zapravo samo dvije izgledne
prilike za postizanje pogotka. Nakon što je Rijeka zabila drugi, a Ante Čačić još jednom zanimljivom intervencijom ostavio momčad sa samo jednim središnjim braničem, Dinamo je izgledao posve bespomoćno u pokušajima probijanja njenog defenzivnog bloka i bilo je samo pitanje vremena kad će sijevnuti neka kontra i dokrajčiti ga.

Uostalom, jedini 'parametar' koji donosi bodove su golovi. Rijeka ih je zabila tri, a Dinamo nijedan. Da je rezultat bio 1-0, onda bi se možda moglo pričati o tome je li pobjeda zaslužena i je li zaista pobijedio bolji. Ovako je to posve bespredmetno. Umjesto da analizira uzroke teškog poraza, Ante Čačić izjavljuje da 'nema što predbaciti svojim igračima'. A takvu će ocjenu Dinamov navijač vrlo teško probaviti – pogotovo ako zna da je modra momčad koja je istrčala na Kantridu četverostruko skuplja od Rijekine i po imenima neusporedivo kvalitetnija.

Je li ovaj poraz samo izolirani incident oko kojeg ne treba previše razbijati glavu, ili materijalizacija strepnji da bi sve moglo otići kvragu?

Utakmica s Portom bila je jedina u dosadašnjem tijeku sezone ( i u cijelom dosadašnjem Čačićevom mandatu) u kojoj je Dinamo igrao protiv objektivno jačeg suparnika. Od preostalih 15 (9 u prvenstvu i 6 u Europi), momčad je u samo dvije ostavila zaista dobar dojam i bez problema nadvisila znatno slabijeg: protiv Sheriffa i Zagreba kod kuće. Sve su ostale bile 'na knap' – u njima Dinamo nije impresionirao i u dugim razdobljima igre je opasno 'visio'.

No pustimo dojam i pogledajmo statistiku. Čačićeva momčad je u dosadašnjih 9 susreta MAXtv Prve lige primila isto toliko golova. Prošle je sezone u 30 utakmica primila samo 11 – nastavi li se ovim tempom, do kraja sezone dobit će tridesetak komada. Obrana je i u Rijeci bila iznimno loša – u redu, nije bilo Šimunića, ali možemo li realno očekivati nešto više nego da njegov 'labuđi pjev' potraje samo do prve ozljede? Dodatni je veliki problem taj što uz (ove sezone znatno slabijeg) Tonela i Vidu, modri na popisu prve momčadi imaju još samo jednog središnjeg braniča – Antu Puljića...

Ni s napadom nije baš sjajna situacija. Dosadašnji prvenstveni prosjek od 2,2 gola po utakmici niži je od prošlosezonskog (2,43), a zanimljivo je i pogledati kako su ti golovi raspoređeni među igračima. Najbolji Dinamov strijelac u prvenstvu je Sammir s 8 golova, od čega je čak pet postigao s bijele točke (od ukupno šest penala u ligi, jedan je realizirao Leko). U Europi, gdje nije bilo jedanaesteraca za Dinamo, Sammir još nije zabio gol. Što se tiče napadača, njihov je učinak (u prvenstvu i u Europi) sljedeći: Beqiraj 5 golova u 16 nastupa, Čop 5 u 15, Rukavina 4 u 13 i Krstanović 0 u dosadašnjih 86 minuta, koliko je skupio ulazeći s klupe. Te statistike uopće nisu impresivne i nelogično je da klub nema izrazitog gol-igrača koji bi se nazabijao u susretima protiv znatno slabijih suparnika.

Dodamo li svemu tome probleme s veznim redom, strepnja se samo povećava. Dinamova igra previše se vrti oko Sammira, ali on je playmaker starog kova koji igra gotovo isključivo prema naprijed. Svakoj ozbiljnijoj momčadi prelako je neutralizirati tu prijetnju: kad mu se (kao protiv Rijeke) uskrate opcije za dodavanje, postaje slabo iskoristiv i frustriran.

Milan Badelj bio je jedini koji je mogao kvalitetno povezati linije – njega više nema, a još nije izvjesno u kojoj mjeri ga Brozović može zamijeniti. Što se tiče mladog Kovačića, koji se vraća poslije ozljede, bit će ogromna šteta ako ga Čačić nastavi koristiti kao defenzivnog veznog. Mateo bi mogao puno više dati u organizaciji i napadačkom smislu, a na dubljoj poziciji samo će stagnirati... Alispahić može pomoći u kreaciji, ali očito je da nije prvi izbor.

Dosadašnje utakmice pokazale su da je Dinamo, uzevši u obzir kvalitetu suparnika, momčad koja teško zabija a dosta lako prima golove. Usto ona nema ni prirodnog lidera, prečesto joj se događa da 'nestane' s terena na poduže razdoblje i zbog toga joj se događa da se muči i u utakmicama protiv znatno slabijih, utakmicama u kojima dominira. Možda je napravljena pogreška i u samoj dugoročnoj selekciji: Dinamo ima više kvalitetnih pojedinaca, ali naprosto nema momčad, koliko god se igrači i trener trudili dokazati drugačije.

A sve to nije nimalo dobra vijest pred derbi s Hajdukom, a zatim i ogled s imenjakom iz Kijeva, koji će vrlo vjerojatno uvelike odrediti atmosferu u daljnjem tijeku sezone. Stigne li se još nešto promijeniti? Možda, ali samo ako se prestane zavaravati 'parametrima' i suoči sa stvarnošću.