Možda bi nam to netko prepričao kao bizarnu anegdotu, na koju bi nam se malkice smučilo, ali ništa više od toga. HAC-ovi skupljači bi meso pojeli na gradele ili saft, uz malo priloga i salatu, i nastavili mirne savjesti dolaziti na posao, do neke druge prilike i prometne. I nekog drugog plijena koji bi se, unatoč okolnoj ljudskoj krvi, pokazao tako primamljivim. Naprosto, probudio u čovjeku najdublje lovačke i sakupljačke instinkte, iako smo davno izašli iz pećine.

No, eto, sreća u nesreći, pa su otkriveni, kažnjeni, a njihova priča dospjela do javnosti, da se povede čitava rasprava o tome je li njihovo nedjelo baš toliko strašno i što je uzrok toj neuobičajenoj krađi. Naime, u aferi stiropor nije bilo mrtvih ljudi pa da bismo se usuglasili kako je i robinhudovska krađa na koncu ipak – krađa.

Ne zavaravajte se, glava smrdi jer je tijelo krepalo

Ovoga puta javnost se načelno složila da je riječ o moralno upitnom činu, ali dalje, kao što je to već uobičajeno u našem društvu (vjerojatno i u drugima), suglasja nema.

'To je bio otpad otpada', javio se i Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata i šef Radničkog vijeća HAC-a, pomalo osupnut hajkom koja se digla. Ubacio je usput u priču Sanadera i Kalmetu, milijune kojima se još (pravno i formalno) nije ušlo u trag te podatke o 'mizernim' plaćama i blokiranim računima zbog kojih neki od HAC-ovih radnika rijetko imaju meso na stolu.

Nije ostao usamljen u tome. S mnogih strana su došle upravo takve reakcije: 'Njih kažnjavate, a lopovi vam pokrali državu.'

Svi laju, samo Medo na**bao.

Nu nam jazavca pred sudom.

Istina je da riba smrdi od glave, ali glava se ne bi mogla usmrdjeti da joj tijelo (jednom) nije krepalo.

Nije se mali čo'ek navadio krasti ponukan beskrupuloznim političarima, nego su oni takvi i potekli a onda i izabrani (većinom višekratno) od tog i takvog malog čovjeka. Od čovjeka iz tog i takvog, na krađe i malverzacije naviklog i prilično na lopovluk tolerantnog društva. Istina, taj teret vučemo kroz dugu hajdučku povijest: tuđu i tiransku državu, kao i one koji je predstavljaju (formalno i u našim projekcijama) junački je potkradati. A dijelom i kao nasljeđe kupovanja socijalnog mira iz socijalizma, pa još uvijek mantramo onu narodnu 'svi su krali, al' su i nama dali'.

'Je l' se kralo u vaše vrijeme?', pitam vremešnu gospođu koja se u čekaonici ambulante za ultrazvuk raspričala o čarima socijalizma. Pitam je zato što su se oči mog adolescenta zacaklile određenim ideološkim zanosom.

'O, itekako!', odgovara prostodušna starica. 'Obuješ stare cipele na posao, a u novim izađeš s posla. Samo ih malo uvaljaš u prašinu pokraj ceste.'

'Jeste li bacali cipele i tenisice preko ograde?'

'Da samo cipele... I automobilske gume.'

Je li se štogod promijenilo? Samo prilike. Nekima su se osobito ukazale. Ali ti neki nisu i ne smiju biti opravdanje za to da se moralno srozamo i krađu opravdamo drugom – većom.

I dalje nam je odnos prema tuđoj imovini tek nešto manje porazan od odnosa prema onoj čije se vlasništvo disperzira na sve nas.

Nije to samo hrvatski fenomen, ali zadržimo se na maštovitosti domaćih kradljivaca.

Što krade naš mali čovjek?

Krade se sve.

Od proizvoda po samoposlugama do toaletnog papira iz kafića.

S grobova nestaju aranžmani

Kradu se tri tuke, dva janjeta, 200 komada jaja, 25 komada voćaka, 700 cigli, sav urod jabuka, salata, krumpir, blitva i cvijeće iz vrta.

Kradu se kuhinjske krpe i gaće sa žice za sušenje rublja.

Presijecaju se optički kablovi za dva metra duljine ili 100 kuna vrijednosti sekundarne sirovine, pile se tračnice, skidaju oluci i zvonici s crkava.

Nestaju nadgrobni spomenici, ploče lijevanim slovima mrtvih Srba, brončani odljevi velikana hrvatske povijesti, spomen-obilježja tvorcima himne, partizanskim ustanicima, ali i posve anonimnim pokojnicima i to u prirodnoj veličini.

Mrtvima se skida nakit i vade zlatni zubi. S grobova nestaju aranžmani.

Pile se konjići na opruge i odvlače iz s javnih parkova u privatna dvorišta, da se unučić ima na čemu klatiti kad dođe kod bake i djeda.

Iz bolnica nestaju kolonoskopi i gastroskopi (samo iz jedne njih šest, ukupne vrijednosti 750 tisuća kuna). Iz domova zdravlja nestaju žarulje, držači za ručnike, četke za WC školjku, a u Bizovcu su vješti i kreativni kradljivci uspjeli otuđiti i cjepiva protiv zaraznih bolesti.

Zaposlenicima samoposluga vlasnici nerijetko odbijaju od plaće štetu nastalu zbog krađa koju su počinili kupci. U tegle s majonezom njegovane gospođe guraju kreme protiv bora. Plišane igračke završavaju ispod bakinog kaputa. Paste za zube se trpa u ambalažu istovrsnog, ali jeftinijeg proizvoda. Kuna-dvije, sve se računa.

Ako ste mislili da je to kraj bizarnim krađama, nije.

Kome treba upozorenje za mine i otisak stopala dinosaura tetrapoda?

Kradu se table s upozorenjima na minsku opasnost. Samo je u jednoj godini na području Zadra ukradeno 369 ovakvih tabli, ukupne vrijednosti od oko 5500 kuna. Ništa bolje nije bilo na drugim područjima.

Od ukradenih tabli su se radile ograde, kokošinjci i prikolice za freze. Ponegdje su poslužile da se 'domaćini' zaštite od posjeta dosadnih turista ili da 'osiguraju' mjesto bogato šparogama ili gljivama samo za sebe.

Dok je mladenka isprobavala haljinu, njezine prijateljice su ukrale drugu vjenčanicu i nekoliko haljina. Mlada je pobjegla kroz prozor samo u donjem rublju.

Dok je mladić trenirao nogomet, trener mu je ukrao karticu i 'zapeglao' 36 boca jegera (ne govorim o kobasicama).

Na tom ludom popisu je i krađa otisaka stopa gmazova u Istri. Kamena ploča s otiscima stopa dinosaura tetrapoda, zvanog i 'zvjerska stopala', a koji je živio prije stotinjak milijuna godina, milijunima godina stajala je na toj plaži te nestala u tren oka. Umjesto traga izumrle životinje, ostao je trag teške mehanizacije.

Nešto lakše je bilo ukrasti turistički vlakić u Bijeloj uvali kod Funtane. Doduše, nešto kompliciranije je bilo izbjeći jarak i nastanak prilične materijalne štete..

Kradu se ispiti za državnu maturu. Kradu se tuđi diplomski i znanstveni radovi. Kradu se i diplome.

Krađa nije dopuštena volu, ali ni  Jupiteru

Kradu se pobjede i pretvaraju u moralne poraze i to krađom i paljevinom.

Krade se sve i svašta, a najviše vlastita budućnost i budućnost djece, bez obzira jesu li njihovi roditelji krali, držali ljestve, tolerirali lupeže ili ništa od navedenog. Kradu se cijeli životi, a da vas nitko nije ubio.

Zato je ovaj skandal s mesom, zapravo, dobra vijest. Teško da će kome iz HAC-ove ophodnje pasti na pamet slična stvar ako se opet ukaže povoljna prilika.

Nulta tolerancija prema krađama podrazumijeva da ona nije dopuštena Jupiteru, ali ni volu.