Još od početaka znanosti čovjeka je zanimalo kako nastaje život. U najnovije vrijeme, genetika je ponudila odgovor na to istaknuvši gene kao 'upute za sastavljanje' živih bića. Jedan od utemeljitelja genetike bio je Milislav Demerec, koji je svojim radom u Americi zasnovao nekoliko znanstvenih grana, a istaknuo se proučavanjem bakterija.

Milislav Demerec rođen je 1895. godine u Hrvatskoj Kostajnici, u dobrostojećoj obitelji. Otac mu je bio nastavnik. Završivši osnovnu školu u Petrinji, u Zagrebu je maturirao na realnoj gimnaziji, a više obrazovanje stekao je na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima. Ondje je diplomirao 1915. godine, a potom je dobio posao u tamošnjoj Postaji za istraživanje sjemenja.

Bile su to teške godine Prvoga svjetskog rata, kada je cijela Austro-Ugarska, a s njome i Hrvatska, prolazila kroz nestašicu hrane. Među stanovništvom je vladala glad, a država je morala slati vojsku kako bi seljacima otimala ono malo uroda što su imali. To iskustvo jamačno je ostavilo traga na Demerecu te se posvetio istraživanju načina povećavanja uroda biljaka. Poslije rata, 1919. godine, dobio je stipendiju za specijalizaciju na području agronomije u francuskom Grignonu, a odmah potom otišao je u Ameriku, na prestižno sveučilište Cornell u saveznoj državi New Yorku.

Godine 1921. postao je sveučilišnim asistentom, a iste se godine i oženio znanstvenicom Mary A. Ziegler. Par je dobio i djecu. Na Cornellu je Demerec također počeo sa svojim genetičkim istraživanjima. Pridružio se radnoj skupini koja je proučavala genetiku kukuruza pod vodstvom jednog od pionira suvremene genetike, Rollinsa Adamsa Emersona (1873. – 1947.). Na svojem je radu u toj skupini zasnovao svoj doktorski rad, o štetnim mutacijama biljke kukuruza, koji je obranio 1923. godine.

Njegov je rad privukao pozornost Carnegijeve Znanstvene institucije u Washingtonu (danas poznate kao Carnegie Institution for Science, skraćeno CIS), koji se bavio razvojem hibridnog sjemenja. Godine 1923. zaposlili su Demereca u svojem Odjelu za genetiku u Cold Spring Harboru. Iako je u to vrijeme taj odjel bio zloglasan po eugeničkim istraživanjima i širenju rasizma, na njemu se provodio i legitiman genetički rad, u kojem je sudjelovao i Demerec. On se, gradeći na osnovi svojega prijašnjeg rada na kukuruzu, posvetio proučavanju mutacija u organizmima. Osobito su se pogodnima za takva istraživanja pokazale vinske mušice jer se brzo razmnožavaju i vrlo kratko žive. U njima je pomoću radioaktivnih zraka uzrokovao genetske mutacije i proučavao njihovu nasljednost. Pomoću toga što bi pojedine gene uništio radijacijom i promatrao kakav se organizam potom razvio otkrio je njihovu funkciju u organizmu.

Demerec se u Sjedinjenim Državama istaknuo svojim znanstvenim radom. Uskoro je postao istaknutim članom Američkog društva za genetiku (Genetics Society of America), osnovanog 1931. godine, a 1939. bio je njegov predsjednik. Pošto je Carnegijeva institucija temeljito reformirala svoj odjel u Cold Spring Harboru, Demerec je 1941. godine imenovan ravnateljem Odjela za genetiku te ga je odvukao od eugeničkih bulažnjenja i usmjerio prema molekularnoj genetici i mikrobiologiji. Uz njega je preuzeo i tamošnji Biološki laboratorij.

Vrijeme Demerčeva ravnateljstva obično se naziva zlatnim dobom te institucije. Na njezinu je čelu bio gotovo dvadeset godina. Privukao je niz genijalnih znanstvenika, među kojima i buduće nobelovce, te pokrenuo simpozije i konferencije, kao i niz publikacija. On se sam tada ponajviše posvetio organizmima koji se razmnožavaju još brže od vinskih mušica te se u njih mogu još brže pratiti genetske promjene – bakterijama. Najviše je radio na bakterijama salmonele i Escherichia coli.

Na njima je proučavao kako geni kontroliraju tvorbu organizma – pojednostavnjeno rečeno, koji geni daju 'naredbe' da se molekule spajaju u složene strukture (poput DNK), koje pak rezultiraju izgradnjom organizma. Otkrio je da je u tim aktivnostima gena važno ne samo da su u organizmu nego i gdje se nalaze – način na koji su geni međusobno posloženi uvjetuje uređenje organizma. Na Demerčevim istraživanjima razvila se suvremena bakterijska genetika.

Osim što je shvatio kako geni djeluju, Demerec je pronašao i načine kako se njima može manipulirati, odnosno prisiliti ih da se ponašaju na određen način, pomoću različitih vrsta radijacije i kemijskih sredstava. Tijekom Drugoga svjetskog rata genetskom je manipulacijom razvio vrstu penicilina koja se vrlo brzo razmnožava čak i u tekućini te je tako omogućio masovnu proizvodnju antibiotika. Njegovo je otkriće spasilo život nebrojenim bolesnicima.

Za svoja je postignuća Demerec primio brojna priznanja, a među ostalim je primljen kao počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Posjećivao je svoju domovinu, a u Zagrebu je 1953. održao predavanja o svojim istraživanjima genetskih mutacija i o uporabi antibiotika. Neko je vrijeme bio i predsjednik Američkog društva prirodoslovaca (American Society of Naturalists). U mirovinu je otišao 1960. godine, ali je nastavio raditi i predavati na brojnim američkim institucijama. Umro je 1966. godine.