Teorija višestruke inteligencije – ona što veli da postoje različite vrste inteligencije (društvena, prostorna, lingvistička, logički-matematička) i da je kod danog pojedinca suficit jedne od tih vrsta uglavnom praćen deficitom drugih – možda i jest politički korektna izlika da nikad ne moraš nekome reći da je glup, ali je nešto čemu se u mislima često vraćam. Posebno kao netko tko se toliko puta u životu razočarao čitajući i slušajući intervjue s dragim mi glazbenicima pitajući se: kako je moguće da je netko tko radi tako čudesnu glazbu – jedva u stanju složiti suvislu rečenicu, kamoli reći nešto što nije do boli banalno i/ili glupo?

Koncept glazbene inteligencije nudi jednostavno, možda i previše pojednostavljeno, ali svakako privlačno rješenje te zagonetke. I ne mislim pritom nužno na 'inteligenciju' u smislu da je netko u stanju za pjesmu sročiti tekst koji će odgovarati nekakvim literarnim standardima (premda, naravno, i to može biti faktor), nego prije svega na stvari tipa: kako iskonstruirati komad glazbe, napisati zarazan refren, složiti ubojitu dizalicu, stopiti par izlizanih elemenata u nešto što će zvučati svježe i još mali milijun takvih caka... Treba i za to imati nešto u glavi!

No ako i bi svesrdno prihvatili taj koncept, svejedno ostaje pitanje: koliko se glazbene inteligencije može pripisati pop-zvijezdama koje uopće ne pišu svoje pjesme?

Odgovor će ovisiti o vašem stavu spram pop-zvijezda i pop-industrije općenito. Primjerice, glazbena inteligencija Britney Spears može se iščitati iz toga što, od hrpe ponuđenog materijala, uvijek bira vrhunske pjesme koje usto i odgovaraju njenoj generalnoj estetici – a opet, ako ste tome skloni, možete i jednostavno pretpostaviti da je to bulšit i da netko drugi uvijek bira pjesme umjesto nje. Producenti i skladatelji s kojima je radila u više su navrata posvjedočili da je aktivna u studiju i da stalno nabacuje ideje – no nitko vam ne brani da, ako hoćete, to sve odbacite kao muljatorski PR. Sve u svemu, ako ste skloni vjerovanju da su pop-zvijezde u pravilu bezidejne marionete – nema tih dokaza koji će do kraja odagnati vaše sumnje. (Isto kao što i nema tih priča o ghostwriterima i producentima što iz govna izmijese pite koje bi neke ljude nagnale da s približnom podozrivošću razmatraju rock bendove!)

Međutim, čak i ako bismo išli po toj krajnje ciničnoj liniji razmišljanja i držali se dijagnoze da je Britney plastelin u tuđim rukama i ama baš ništa više od toga, i dalje se ne bi moglo pobjeći od toga da je kod nje na djelu nekakva vrsta glazbene inteligencije, sjedinjujuće vizije, ma kome je pripisali: Britney ima svoj zvuk, ne skače bezglavo za bilo kakvim trendovima nego mahom samo za onima koji se uklapaju u taj njen zvuk, i vjerna je dugogodišnjim suradnicima, bilo da joj redovito isporučuju velike hitove (Max Martin), bilo da baš i ne (Bloodshy & Avant).

Ono što se također konstantno provlači kroz njezinu glazbu je monomanijakalna posvećenost temama seksa i klupskih provoda (i, naravno, klupskih provoda koji urode seksom). To, OK, i nije neka ekskluziva, no dok mnoštvo današnjih pop-hitova o 'klubu' zvuči kao produkt blaziranih šminkera iz VIP-lože, sve one godine najmračnijih tabloidnih ekscesa demonstrirale su ne samo koliko je Britney prirodno sklona divljem hedonizmu, nego i da bi, prepuštena sama sebi, lako mogla dopustiti da je taj hedonizam odvede ravno u grob!

Tako njezine ode raskalašenosti zvuče iskreno i autentično – čak i danas, kad živi nimalo raskalašenim životom, pod očevim starateljstvom po sudskom nalogu. Pridodajmo još i to koliko je vidno izgubila volju za plesom (uočite samo iz koliko su različitih kadrova smontirane njezine plesne točke u spotu za 'Hold It Against Me'!) i sve skupa se ne doima kao recept za veselje...

Međutim, sa svojim novim pjesmama Britney ne zvuči kao netko kome je glazba i samo glazba jedini preostali način da se otkači: zvuči kao netko tko je skužio kako mu je to najdraži, najslađi, srcu najmiliji način za otkačiti se! U svom carstvu zvuka, Britney zvuči živo i sretno – življe i sretnije nego ikad.

Netom izašli 'Femme Fatale' je njezin najbolji album dosad, što se mene tiče, jači čak i od kultnog 'Blackouta' – od kojeg se razlikuje po tome što je malo manje mračan, a malo više bubblegum, ali mu je srodna duša po skladnom flowu, rasturačkim pjesmama, i nabrijanoj produkciji (bar trećina stvari ima elemente dubstepa!).

Tradicionalno zabrinjavajuće najave o 'najzrelijem materijalu dosad' ovaj put su, za divno čudo, bile lažna uzbuna. S 'Femme Fatale' Britney nije pokušala 'odrasti' tako što bi se petljala tamo gdje joj nije mjesto, nego je odrasla s velikim 'O' tako što se potpuno uživjela u ono što joj najbolje leži, ono zbog čega je toliko obožavana glazbena ikona: moderan, živopisan, vragolasto razigran pop koji vodeći studijski čarobnjaci koriste kao poligon za testiranje svojih najpomjerenijih ideja, dok ih ona stalno bodri da ubace u još višu brzinu.