U uhodanoj hrvatskoj političkoj svakodnevnici, kojom dominiraju bezbrojna politička prepucavanja lišena iole suvislog sadržaja, a afera za aferom smjenjuje se na novinskim naslovnicama, rijetko se dogode izjave koje zaslužuju da ih se pamti. Ponekad ipak bljesnu, uglavnom sa sasvim neočekivanih strana, uvuku se ljudima pod kožu i postanu dijelom nepisane antologije hrvatske političke misli. 'Tko je jamio, jamio je!' Tko bi u tako malo riječi mogao bolje opisati proces pretvorbe i privatizacije, ali i predvidjeti rezultate njene revizije? Sumnjam da je i sam Ljubo Ćesić Rojs, u trenutku kad ju je u Saboru izgovarao, bio svjestan da upravo ulazi u kolektivno pamćenje cijele jedne generacije.

Ne znam, možda pretjerujem i vrijeme pokaže da sam bio u krivu, no ovih mi je dana nekako znakovito zazvučala još jedna izjava koja, onako usput bačena u hrvatski javni prostor, ima potencijal postati dijelom iste antologijske zbirke. 'Poličari su jeftina roba', lakonski je poručio splitski gradonačelnik Željko Kerum, upitan kako kani riješiti krizu nastalu gubitkom većine u Gradskome vijeću. Jeftina ili ne, o tome bi se svakako dalo raspravljati (jer kad se plaća tuđim novcem ništa nije preskupo), no to da se političare, pa i cijele političke stranke, u nas doživljava kao kastu čija se naklonost kupuje rukovodećim pozicijama, a lojalnost osigurava raspodjelom sredstava kojima ta rukovodstva raspolažu, to je već postalo dijelom općeprihvaćene, narodske istine.

Kako se takvoj percepciji uopće čuditi i kojim joj se argumentima suprotstaviti u trenutku kad zatvore pune direktori najvećih javnih poduzeća - HAC-a, HEP-a, Hrvatskih šuma, ili pak direktor Carinske uprave i donedavni HDZ-ov stranački rizničar Mladen Barišić - osumnjičeni da su zamračili nebrojene milijune kuna javnoga novca, i to po diktatu ili uz znanje onih koji su ih tamo postavili? I je li puka slučajnost da su za te silne nepravilnosti osumnjičeni tek nakon što su izgubili političku zaštitu? Je li, na kraju krajeva, uopće normalno da čovjek koji je zadužen za punjenje državnoga proračuna od carinskih prihoda istodobno bude zadužen i za punjenje stranačke blagajne?

Jesu li državne ustanove i javna poduzeća u vlasništvu stranaka?

Ako su se javni i stranački poslovi toliko stopili da čak ni u tako očitome primjeru nije uočen vrišteći sukob interesa, zaključak se nameće sam po sebi: vladajuće stranke već dugo nemaju ni potrebu kriti kako direktorske pozicije državnih ustanova i javnih poduzeća naprosto smatraju svojim prirođenim pravom. Jedino što, zasad, još pokušavaju sakriti jest to da i javni novac koji im je povjeren naprosto smatraju svojim. Neuvjerljivo stoga djeluje pokušaj Ivana Jarnjaka da ogorčenu javnost pokuša uvjeriti kako se istrage ne vode 'protiv HDZ-a, već protiv kriminala'. Jer, u očima javnosti na optuženičkoj klupi nije samo kriminal, čak niti samo HDZ. Javnost počinje osuđivati cijelu političku nomenklaturu, pa i politiku kao takvu. A to za krhku hrvatsku demokraciju može postati pogubno.

'Partija me postavila, partija me smjenjuje', slikovito će isti taj vazalski odnos - ali na primjeru jedne druge stranke, SDP-a, i jedne druge razine, one gradske - ovih dana opisati još jedan isluženi, doduše ne i za malverzacije osumnjičeni, rukovodeći kadar: donedavni čelnik Zagrebparkinga Mate Kraljević. I u tome je hrvatskome gradu, naime, odlaskom Bandića iz SDP-a, došlo do preslagivanja poluga moći, pa je 10-ak Holdingovih podružnica dobilo nova vodstva. I, premda će to direktor Holdinga Ivo Čović nemušto opovrgavati, naširoko se bruji kako je ključni kriterij bio onaj politički - bliskost SDP-u, HSLS-u i HNS-u. Nisu na ta mjesta baš postavljani voditelji restorana u vlasništvu gradonačelnika, kao u slučaju Splita, ali su postavljeni čak i oni koji se uključuju u Facebook grupe protiv istih tih firmi koje od sutra trebaju voditi.

Dosta nam je okupacije javnih dobara

Građanima je, kako se čini, te stranačke okupacije javnih dobara naprosto dosta. Izlaskom na izbore oni nisu istodobno pristali i na sve to postizborno masovno uhljebljenje stranačkih poslušnika. Oni bi, barem se meni tako čini, htjeli da njihovim dobrima upravljaju pošteni i sposobni, a ne poslušni i podobni. Oni bi željeli da na upravljačke pozicije, pod istim i jasno definiram uvjetima, mogu doći svi koji su za te službe osposobljeni. Oni žele da im politika i političari napokon počnu nuditi rješenja i stvarati okvire za razvoj, a ne, kao dosad, budu vječiti nametnik kojega treba hraniti. Jer, brat bratu, ovakvi su nam političari naprosto postali preskupa, a k tomu još i do bola nekvalitetna roba.

Ipak, za takvo što, bojim se, neće biti dovoljno promijeniti vladajuću stranku. Bit će potrebno puno više od toga: promijeniti model vladanja ili, još preciznije, uvesti model služenja općemu dobru. No imamo li mi te stranke i te ljude? Ili ćemo ih tek morati pronaći ili stvoriti?!