Ako bi se nenamjerni promatrač uzdao samo u službene najave i prognoze, mogao bi lako pomisliti da je kriza eurozone koja se u Grčkoj razbuktala negdje 2009. napokon završena. Mogao bi se primjerice uzdati u optimistične izjave francuskog predsjednika Françoisa Hollandea prema kojem je kriza iza nas. Jednako tako, mogao bi, u potrazi za kakvim solidnijim dokazom, zaviriti u službene statistike koje kažu da je u drugom kvartalu ove godine po prvi put zabilježen sveukupni rast u zemljama eurozone u posljednjih godinu i pol. Nadalje, može svoje povjerenje pokloniti krovnoj instituciji, Europskoj središnjoj banci, koja pak tvrdi da će spasiti euro i očuvati integritet zone, ili pak čelnicima u Bruxellesu koji su, nakon mjeseci i mjeseci vijećanja, uspjeli dogovoriti stvaranje bankarske unije i obećali obračun s neodgovornim poreznim neplatišama, ljubiteljima egzotičnih offshore lokacija. Kao posljednji, ali svakako ne i najmanje važni argument, tu je i činjenica da nijedna od kriznih zemalja, unatoč najavama, nije izišla iz eurozone.

Pred njemačke izbore 22. rujna, mnogima u Uniji svakako odgovara održavanje tog status quoa o krizi koja se polako, ali sigurno prebrođuje, o bolnim, no istovremeno tako nužnim i efikasnim mjerama štednje koje su iznjedrile novu stabilnost. No samo letimičan pogled na aktualnu situaciju u ključnim zemljama eurozone daje jasno naslutiti da na prve pupoljke prosperiteta, unatoč salvi 'dobrih namjera', valja pričekati barem još koju sezonu.

Za jesen je previđena nova faza restrukturiranja grčkog duga koja se ne najavljuje ništa lakšom od prijašnjih. Unatoč dodatnim sredstvima odobrenim od strane famozne trojke (MMF, ECB, EK), zemlja bi, prema većini procjena, veći dio aktualnog desetljeća trebala provesti u recesiji, čime se jasno otvara put daljnjoj unutarnjoj političkoj nestabilnosti.

Nova talijanska vlada s premijerom Enricom Lettom dobila je zeleno svjetlo od Bruxellesa u fleksibilnijem provođenju mjera štednje nakon devet uzastopnih kvartala s padom BDP-a. No krhka koalicija na vlasti teško može provoditi strukturne reforme i do 2014. Italija bi lako mogla iskusiti daljnji pad proizvodnje.

Španjolska, suočena s visokom stopom nezaposlenosti, već je iskusila prvi, značajniji val emigracije, jednako kao i Portugal u kojem se ni u 2014. ne predviđa prestanak recesije.

Francuska, koju se najčešće voli prozivati zbog opiranja reformama, i dalje bi mogla gubiti na konkurentnosti, a u nadolazećem periodu mogla bi, u najboljem slučaju, iskusiti tek minimalni rast.

Na makro-razini, solventnost europskih banaka bit će procijenjena krajem godine prije uvođenja bankarske unije i ne valja sumnjati u nova neugodna iznenađenja, upozoravaju francuski ekonomisti.

Ako se zna da ti isti ekonomisti smatraju pretkrizno razdoblje periodom 'lakog novca' i još lakomislenijeg trošenja, logičnim se čini zaključiti da građane Europe i dalje čekaju manje ili više umivene mjere štednje, točnije, visoki porezi, visoka nezaposlenost, politička nestabilnost i tek sporadični minimalni rast.