Uglednici svih vrsta, okupljeni na poziv predsjednika Ive Josipovića na božićnom i novogodišnjem prijemu u Muzeju suvremene umjetnosti, uz međusobnu kratku razmjenu razmišljanja, odgovore novinarima ili bježanja od kamera i mikrofona, u čemu je premijer Zoran Milanović posebno vješt, vrlo su pažljivo poslušali jedinog govornika.

Govoreći i o zabrinutosti i o optimizmu, istaknuo je prilike koje donosi ulazak u Europsku uniju, nastavak započetih reformi i planova za investicije, ali i posve jasno pozvao na prestanaka bavljenjem 'jeftinom politikom, medijskim spinovima i ispraznim nadmetanjima'. No, jesu li ga oni kojima je to i upućeno čuli, baš kao i upozorenje na 'vojsku nezaposlenih i gladnih', ali i 'očajnih i beznadnih' te činjenicu da su 'bijeda i siromaštvo već tu'?

'Daleko je najvažnije što je predsjednik prvi od ljudi iz hijerarhije i nomenklature vlasti, koliko je meni poznato, jasno upotrijebio riječ 'očaj' jer je očaj ono što dovodi državu, naciju i društvo u situaciju u kojoj se, a to sam govorio posljednjih godina, ne vidi izlaz. Kad se najavljivao dolazak koalicije na vlast, govorio samo kako njihova zadaća nije da nas izvedu iz krize, nego da nas iz depresije i ustanovljenog očaja uvedu u krizu. Dakle, kriza jeste loše stanje, ali nazire mu se alternativa preživjeti ili ne. No, u depresiji nema alternative i čini se kako je sve zatvoreno. Nisu u tome uspjeli', ocijenio je politički analitičar Žarko Puhovski

Po mišljenju politologa Tihomira Cipeka, uz napomenu kako je predsjednik održao 'dobar predsjednički govor', ključne riječi u njegovom obraćanju naciji jesu – optimizam, nada i solidarnost.

'Pošao je od pretpostavke da nema izlaska iz ove situacije ako su ljudi potpuno depresivni. Ako se izgubi svaka nada, pomoći nema i toga je predsjednik svjestan, pa je govor usmjerio tako razvije optimizam kod ljudi. Nadalje, procijenio je da ne možemo biti optimisti i nadati se bolje, ako nema solidarnosti. Stoga je i apelirao na prestanak onih sitnih, međusobnih politikantskih svađa i podmetanja', navodi Cipek.

Kad je riječ o pojmovima kao što su glad, očaj, beznađe, bijeda i siromaštvo, politolog Cipek konstatira da su 'ljudi naprosto dotjerani do ruba'. Za to krivi i političku elitu kojoj spočitava da je 'totalno pogrešno komunicirala s javnošću'. 'Umjesto da kažu kako se nekim zajedničkim radom možemo izvući iz krize, oni su govorili da će biti sve gore i gore. Ako ljudima govorite da će im biti sve gore, a nezaposlenost svakodnevno raste, onda je jasno da su ljudi na rubu očaja', kaže Cipek.

Upravo zato daje za pravo predsjedniku u upozorenju da 'nije njihov posao neprekidno međusobno podmetati jedni drugima i baviti se političkim spinovima, nego da se organiziraju i stvore jasni plan jer je krajnje vrijeme da se počne raditi na opće dobro'.

Komentirajući predsjednikov poziv da se 'kamere i naslovnice okrenu onima koji čine sve da bi Hrvatska bila bolja, Žarko Puhovski u tom smislu podsjeća na 'dobri stari liberalni nauk koji kaže – ne morate im pomagati, ali im barem ne morate ni smetati'. 'Minimum je to koji se od vlasti očekuje, jer doista ne bi trebali smetati ljudima koji gospodarski, intelektualno ili sportski nešto čine. Realnost je da su uspjesi koje imamo, od Janice Kostelić do proizvodnje kaciga, stvar užeg kruga obiteljskih inicijativa', ukazuje Puhovski.

O tome hoćemo li u 2013. ući s nadom, a izaći razočarani, baš kao što se dogodilo i s godinom koja odlazi, ili će se dogoditi neka prekretnica, a sve upućuje da se to očekuje od hrvatskog ulaska u EU, Puhovski kratko odgovara, kako je naveo, 'oporom Brechtovom pošalicom' koja glasi: 'Jedino što mi budi nadu, jest to što u društvu nema nade'

Slično razmišlja i politolog Cipek, pa upozorava kako 'ulazak u EU sâm po sebi ne znači puno jer je duboko pogrešno da će nam se time riješiti svi problemi'. 'Glavni problem hrvatske političke kulture je što vjerujemo u velike prekretnice. Stalno smo na nekim povijesnim lomovima. Stalno doživljavamo neke velike propasti i katastrofe, a onda dolaze nevjerojatni uzleti i ideje da će se jednim potezom, ovdje je to ulazak u Uniju, odjednom sve riješiti. To je pogrešno', smatra Cipek.

Ide i korak dalje, pa kaže kako si 'svatko mora pomoći sâm da bi mu pomogli drugi, pa tako i država, i narod'. Po njemu, 'nijedna krajnost nije dobra' jer, u slučaju da se 'ljudima potpuno uništi nada, oni postaju očajni i depresivni'. I razvijanje optimizma da će se 'jednim događajem i jednim činom sve promijeniti' također je, smatra, potpuno pogrešno. 'Nema čarobne vile i čarobnog štapića. Čarobni štapić su odgovornost i rad, a to Hrvatskoj, uz solidarnost na koju je i predsjednik upozorio, upravo nedostaje', konstatira Cipek.

Na kraju, ostaje pitanje je li sve to doprlo do onih kojima je i upućeno. 'Mislim da su kritiku čuli, no pitanje je hoće li se praviti da je nisu čuli ili će nastojati pokrenuti se. Problem političkog života u Hrvatskoj i jest da čovjek često čuje ono što želi. Komplimente vole čuti, a kritike prečuti', zaključuje Tihomir Cipek.