Na najvećem svjetskom diplomatskom velesajmu (prvo Milenijski samit, pa onda i Godišnje zasjedanje Opće skupštine UN-a u New Yorku), Ivo Josipović se odlučio za politiku obzirne uzdržanosti, smirenog predstavljanja i dostojanstvenih

nastupa.

U svom govoru na Milenijskoj skupštini prihvatio je hrvatsku globalnu odgovornost u borbi protiv siromaštva, bolesti i nepismenosti, bez obzira što i Hrvatska spada u one zemlje, koje bi htjele više, a jedva mogu ponešto (gospodarski smo slabi, a tek trebamo ući u EU), dok je u očevidnom pokušaju da do kraja pobriše proliveno mlijeko (slučaj Jurica) odlučio trostruko podcrtati ono što je sada dobro (Ivan Šimonović kao pomoćnik Generalnog tajnika), a ne beskonačno razglabati o dosadašnjem kadrovskom feudalizmu. On nije čovjek koji vlastite uspjehe želi izgraditi samo na tuđim porazima.

Od kratkotrajnog rukovanja s ObamomJosipović nije napravio neukusnu predstavu, dok je bivšeg predsjednika Clintona zamolio za gospodarsku potporu, a ne za donatorsko milosrđe. Predsjednik Hrvatske tamo nije bio 'crna zvijezda' kao srpski predsjednik Tadić koji je privukao ogromno zanimanje zbog svojih razgovora oko Kosova, dok tek treba postati poznat kao predsjednik Danilo Türk, koji je već i kao veleposlanik Slovenije u UN-u stekao značajan ugled (čak je dva puta predsjedavao Vijećem Sigurnosti), ali je hrvatski predsjednik općenito ostavio dojam obrazovanog, uljudnog i odgovornog šefa države, koji je ipak bio toliko marketinški spretan da i u New Yorku bude počašćen kao ugledni hrvatski skladatelj.

Na sveučilištu Columbia održao je i izvanredno važno predavanje o povijesnim i pravnim zapletima i raspletima u suđenjima za ratne zločine, čime je potvrdio i svoj nedvojbeni status europskog znalca složenog međunarodnog pravosuđa. Za prvi nastup, sve to skupa čini skoro sve što se sada moglo učiniti, dok je, u usporedbi s onim što se činilo prije (svađe između Sanadera i Mesića oko prava prvenstva, prokockano članstvo u Vijeću sigurnosti, prenapuhavanje američkih ljubavi, provincijalno ismijavanje globalne većine), ovakav Josipovićev, umjereni pristup onima koje to zanima (a njih nema previše) ipak pokazao da su u Hrvatskoj pobijedili drukčiji političari.

Prvo Josipović, pa Jandroković, a onda i Jadranka Kosor, u općoj hrvatskoj gužvi u sjedištu svjetske organizacije. Neki će ponovno mrmljati zbog razbacivanja dnevnica, drugi će s općim podsmijehom govoriti o radu Ujedinjenih naroda ('globalna brbljaonica'), treće će ovakva putovanja podsjećati na omrznuta vremena jugoslavenske nesvrstanosti, četvrti još uvijek ne mogu oprostiti 'prosrpskom' UNPROFOR-u, ali se čini da ti novci nisu uzaludno potrošeni. Hrvatska se mora uspraviti i na globalnoj sceni, a Ujedinjeni narodi ipak čine najvažniju polugu u međunarodnoj podjeli 'soft powera' ili 'meke sile' koja mnoge svoje ciljeve (ovdje ne govorimo o nametanju mira) ostvaruje dogovorom i pregovorom, snagom primjera i uvjeravanja, općim međusobnim poštivanjem i brigom za sudbinu svih (borba protiv siromaštva, nepismenosti, bolesti), baš kao što to sada propovijeda i Barack Obama, koji je u dva dana dva puta u sličnom političkom slogu govorio pred gotovo dvije stotine delegacija, predsjednika, premijera i ministara, kako bi dokazao da SAD ostaje čelnik, ali ne želi biti silnik.

Tako se New York ovih dana ponovno pretvorio u glavni grad svijeta, u kojem i Hrvatska mora imati svoju malu, ali prepoznatljivu adresu, i ne samo u Staklenoj palači, već i na desetinama velikih istovremenih okupljanja, kao što je to bila Clintonova 'Globalna inicijativa', ili 'Susret civilizacija'. Pa ipak, hrvatsku je javnost mnogo više zanimalo ono što će Josipović reći o Hrvatskoj i izvan Hrvatske, o dvojbenim izletima na Vangu, tragičnom sudaru zrakoplova ili radu Mladena Bajića, u čemu ni domaća javnost nije iznimka u pravilu da je košulja bliža od kaputa. Čak je i Bijela kuća na svojim službenim web stranicama mnogo više pažnje posvetila nastavku programa zdravstvene reforme i novom zakonu za podupiranje malog poduzetništva negoli nedvojbenoj činjenici da je Obama – bez obzira na to što se sve manje sviđa Amerikancima – ostao globalni princ kojemu su se gotovo svi došli pokloniti u New York, a samo mu je iranski predsjednik sasuo brdo uvreda u lice.

Ovaj se svijet rasuo u poplavi regionalnih strasti, provincijalnih briga i parohijalnih političkih obračuna, pa malo koga zanima kako je 'meka sila' UN u posljednjih desetak godina (prvenstveno zahvaljujući nezadrživom razvoju Indije i Kine) prepolovio broj siromašnih u nerazvijenim zemljama, a bitno pomagao da se smrtnost novorođenčadi smanji za dvije trećine. Moderne medije zanima samo ono što je blizu ili izaziva velike strasti (nesreće, ratovi, atentati, masovni ubojice, ludi državnici, pomodni zabavljači), pa su tako i Ujedinjeni narodi ostali globalni div, a postali medijski patuljak. Pa tako i u Hrvatskoj, koja je ovih dana ipak mogla biti ponosna na ono što smo postigli u New Yorku, bar kada je riječ o onim diplomatima (Ivan Šimonović, Mirjana Mladineo, Neven Pelicarić) koji su upravo u toj Staklenoj palači već i ranije, i u mnogo težim i presudnijim okolnostima (od Tuđmana do Sanadera), dokazali da Hrvatska može biti velika, samo kada njezini čelnici nisu toliko mali da na najvažnije dužnosti imenuju - vlastite kućne ljubimce.