Iz mog skromnog iskustva, ljude kojima je Hladno pivo unijelo nešto radosti u život možemo načelno podijeliti u dvije skupine.

U prvoj su oni kojima i dalje unose radost u živote, oni koji entuzijastično dočekaju svaki novi album, pa makar ih poneki tu i tamo malo razočarao. Glasniji pripadnici ove skupine često su opsjednuti konceptom 'zdravog (rock) mainstreama' i misle da je od vitalne važnosti za dobrobit 'scene' da HP nastavi s djelovanjem.

No postoji i ona druga skupina, ponešto slabije zastupljena u medijskim pričama o Hladnom pivu, a to smo – svi mi koji mislimo da je 'Džinovski' njihov nedostižni vrhunac te da je 'sazrijevanje' benda sa svakim novim albumom, mic po mic, brisalo sve ono što ga je jednom činilo uzbudljivim.

Znam pristojan broj takvih ljudi! Jest da će neki od njih rado stati u obranu 'G.A.D.'-a, ponetko eventualno i 'Pobjede', oni izrazito blagonakloni možda čak i 'Šamara', ali generalno sam dojma da i takvima ne bi bio pretjerani bed da ti albumi nikada nisu ni postojali i da je sve ostalo na tom jednom, prvom... Ono što nam je zajedničko je da sad već na svaki novi promotivni ciklus HP-a zakolutamo očima i zavapimo: 'Dobro, pa KAD će se ovi više raspasti?!?'

Benefiti raspada

Što bih ja dobio kad bi se sutradan Hladno pivo uistinu raspalo? Praktični učinak toga na moj život bio bi potpuno zanemariv: čuo bi ih samo malo rjeđe po kafićima, iz auta u prolazu, ne bogznašto više od toga.

Kakav bi bio praktični učinak raspada Hladnog piva na živote članova benda? A ono, ostali bi bez jedne od stvari što ih najviše ispunjava te im je usto centralan izvor prihoda, no big deal.

Uglavnom, čisto sumnjam da bih na sešnu sa zlatnom ribicom potegnuo temu Hladnog piva. A, uostalom, racionalno gledano, ne znam koliko uopće imam pravo biti kivan na njih – jer mi je teško zamisliti ikakav mogući razvoj njihove karijere nakon 'Džinovskog' koji bi me bio zadovoljio.

Jasno mi je, za početak, da se njima ne bi dalo svirati jedno te isto do kraja vječnosti, a čak i da im se dalo, brzo bi dosadili svima osim ekipe koja baš stvarno jako brije na punk (a takvih je ionako puno manje nego prije, ne?).

Što se pak tiče neminovne evolucije njihovog zvuka... Ne volim kad ljudi pričaju o razvodnjavanju zvuka nekog benda ili izvođača jer je za takve situacije prikladnija metafora koktela. 'Voda' su svi oni elementi u miksu koji nam nisu po volji; ono što je za mene 'razvodnjavanje' glazbe Hladnog piva, za nekog drugog je jednostavno širenje ponude koktel-bara na još nešto osim bambusa.

Bevanda s previše vode

Jest da moji duševni nepci doživljavaju diskografiju Hladnog piva kao da sam popio pola čaše bevande pa mi netko dolio vode, i ja onda opet ispijem pola i opet mi doliju vode, i tako svaki put, sve dok se vino više ni ne osjeti... Ali to su samo nepci jednog čovjeka: kao i kod ostalih džinovskista, moj put glazbenog odrastanja je odudarao od puta glazbenog odrastanja HP-a. Moj je put, štoviše, bio takav da odavno više nemam sluha ni za punk od kakvog je HP startao, ni za tuzemni mainstream-rock u kakav su skrenuli: zašto bi me onda uopće bilo briga što se bend dosad nije razišao?

Pa zato što je 'Džinovski' bio generacijski album, jedan od rijetkih koji su voljeli i znali i slušali i pjevali gotovo pa svi ljudi s kojima sam se družio u doba srednje, i stoga za taj album vezujem dragocjene uspomene za koje bih volio da ostanu netaknute u ladici. I znam da bih trebao prihvatiti to da je HP naprosto nastavio puniti neke druge, tuđe ladice... Ali kad duša ne da mira, jebiga, pa se osjećam kao da uporno kopaju po mojoj, vade stara pisma i šaraju po njima. Racionalni dio mene nema ništa protiv toga da nastave uveseljavati i sebe i druge – ali onaj iracionalni njihovo samo daljnje postojanje doživljava kao osobnu uvredu.