Zakonska regulativa je jasna i ni jedan proizvod, bilo da je napravljen u domaćim tvrtkama ili je u Hrvatsku stigao iz uvoza, ne smije biti ponuđen u trgovinama, a da nema jasno istaknutu prateću dokumentaciju - potvrdu i izjavu o sukladnosti (oznaka CE ili C), upute za uporabu, upute za sklapanje i održavanje, obavijesti i upozorenja o rizicima...

Na svaki od detalja, a ne samo (nižu) cijenu i estetske vrijednosti, kupac bi morao obratiti pozornost. Za svaku, i najmanju, nepravilnost treba se obratiti trgovcu prilikom same kupnje te nakon toga, ako je potrebno, obratiti se savjetovalištima za zaštitu potrošačkih prava i inspekcijskim službama.

Brojne su analize pokazale, a na to se upozorava već godinama, da namještaj iz uvoza vrlo često ne udovoljava europskim normama, koje su ujedno i važeće hrvatske norme, ni sigurnosti niti zdravstvene ispravnosti. Osim što sadrže štetne i na europskom tržištu zabranjene komponente, često se na određene proizvode stavljaju i lažni certifikati.

Jedno od najčešćih kršenja propisa jest i nepostojanje podataka o tome tko je obavio inicijalna ispitivanja svojstava materijala od kojeg se sastoji proizvod. Uz upute i jamstveni list, upravo je izjava o sukladnosti izdana nakon ispitivanja svojstava važan dokument iza kojeg netko mora stajati i jamčiti da je sve što je napisano doista i provjereno.

‘Stoga, prije kupnje treba i zatražiti dokaz o svojstvima proizvoda. Ako nije napisano tko je ispitivao svojstva, to je nevjerodostojan dokument. Zahtjev za pokazivanjem izjave o sukladnosti bitan je zbog edukacije kupaca, da ne bi kupovali na slijepo’, upozorava dobro upućen izvor kojemu je u ‘opisu posla’ i kontroliranje proizvoda koji dolaze na tržište.

Upravo su, osim građanskih, česte reklamacije na namještaj koje dolaze iz vrtića, škola, bolnica i hotela, jer vrlo često, zbog pogrešno primijenjenih mjera štednje, dobiju proizvode koji ne odgovaraju standardima. Tako u bolnicama završi namještaj koji se raspada, škole dobiju stolice koje ergonomski ne odgovaraju standardima, a vrtići igračke koje su štetne po zdravlje i opasne po sigurnost djece.

‘Najmanje 80 posto proizvoda iz uvoznog asortimana namještaja ne odgovara standardima, odnosno nisu sukladni s europskim, pa time i hrvatskim normama. Ako se izuzme energetska komponenta, više od polovice proizvoda nije zdravo za ljude i vrlo je opasno’, navodi isti izvor, upozoravajući da i ‘neki poznati brendovi šalju u Hrvatsku loše proizvode koji ne udovoljavaju standardima.'

Na nužnost upoznavanja sa svim aspektima kupnje, pa i mehanizmima provjere kod ovlaštenih i osposobljenih laboratorija i institucija za ispitivanje i dokazivanje svojstava proizvoda, kupce educiraju i u besplatnim savjetovalištima za potrošače. Zakon o zaštiti potrošača je jasan, baš kao i drugi zakonski i podzakonski akti koji reguliraju to područje.

‘Kupnja je jedna svjesna i racionalna aktivnost u koju ulazimo zato što želimo sebi pribaviti neko dobro, pa su naši savjeti - nemojte kupovati nabrzinu, odredite si neko vrijeme, zamislite što želite, dajte si truda i vremena da bi se to pronašlo, upoznajte se s proizvodom, izaberite najpovoljnije, ali i doznajte koja su vaša prava kao kupaca’, ukazuje Nela Kovačević iz splitskog Savjetovališta za prava potrošača.

Upozorava i da je daleko veći problem od kršenja Zakona o zaštiti potrošača te nužnosti njihova informiranja i educiranja o elementarnim pravima, ‘činjenica da je hrvatsko tržište preplavljeno morem robe loše kvalitete koja nije prepoznatljiva na prvi pogled’. Problem nije samo pri kupnjie namještaja, nego i odjeće, obuće, tehničkih proizvoda i sl.

‘Kod kupnje namještaja, ali i kupnje općenito, dajte si vremena za razgovor s trgovcem koji je dužan poznavati proizvod i dati sve relevantne informacije. Iskoristite trgovca, informirajte se kod njega o svemu što trebate znati i vodite računa o deklaraciji koja mora biti na hrvatskom jeziku, odnositi se na sve sastavnice namještaja, opisati proizvod, navesti sastav i tko ga je ispitao. Ako toga nema, trgovca i trgovinu možete prijaviti Državnom inspektoratu, jer su u prekršaju’, savjetuje Nela Kovačević.

Trgovce uvijek treba pitati sve što kupca zanima, a oni ne smiju lagati o svojstvima proizvoda i materijalima od kojih je izrađen te moraju ukazati na deklaraciju koja mora biti točna i istinita. Sve drugo je nezakonito, a tu na scenu stupaju inspekcijske službe koje su zadužene za nadzor proizvoda u maloprodaji.

‘Pored nadzora proizvoda kroz provjeru propisane dokumentacije o sukladnosti proizvoda i označavanja proizvoda u maloprodaji, gospodarski inspektori imaju ovlast uzorkovati proizvode koji su stavljeni na tržište, a kod uzorkovanja primjenjujemo pristup utemeljen na riziku kako bi se utvrdile potencijalno rizične grupe proizvoda ili pojedinačni proizvodi. Uzorkovani proizvodi šalju se na analizu u ovlaštene laboratorije, čija su analitička izvješća temelj za daljnje postupanje inspektora’, objašnjava proceduru Sandra Kelemen, glasnogovornica Državnog inspektorata.

Uz druge korisne informacije, Inspektorat na svojoj web stranici u grupi ‘Opasni proizvodi’ redovito objavljuje informacije o opasnim i nesukladnim proizvodima utvrđenim tijekom inspekcijskog nadzora, kao i o dragovoljnim mjerama povlačenja i povrata proizvoda od strane gospodarskih subjekata.

Inspektori imaju ovlasti poduzimati i odgovarajuće represivne mjere, uključujući i povlačenje proizvoda s tržišta u slučajevima kada su proizvodi koji su stavljeni na tržište predstavljali rizik za potrošače.

Na kraju, uvijek se otvara pitanje mogućnosti zaobilaženja (pod)zakonskih akata, odnosno koliko se oni primijenjuju ili ne. Za prekršitelje postoje kazne, no bitno je i mijenjati svijest - kako onih koji pokušavaju počiniti prekršaj, tako i onih koji su krajni korisnici usluga. Stoga, među ostalim, i dalje sustavno treba raditi na educiranju građana o njihovim potrošačkim pravima. I oni su, na poseban način, korektiv ponašanja onih neodgovornih.