Nisu se tukli Srbi i Albanci, niti bilo koja od tih strana s KFOR-om ili međunarodnom policijom na Kosovu, što se povremeno desi. Ne: tukli su se dobri oci kaluđeri između sebe, moram priznati, veoma srčano i stručno, uz 'sasluživanje' (kako se to u pravoslavnoj crkvi veli) aktivista ekstremno-desnih i klerofašističkih nevladinih organizacija 1389 i Obraz. Na moje razočarenje nije bilo primjene lopate, omiljenog sredstva kaluđera iz Crne reke za liječenje bolesti ovisnosti, mada su i oni bili angažirani u ovom sukobu.

Scena je bila dakako nedostojna, dapače skaredna: ne priliči Božjim ljudima koji slave, održavaju i šire Kristov nauk pribjegavati nasilju. Nekako bi se dalo očekivati da će okrenuti i drugi obraz ako ih se već pljusne po jednom, pa sve i da ih je pljusnuo zabludjeli brat u Kristu i kolega klerik. Sve to, dakle, ima i neizbježnu komičnu crtu, kao i svako groteskno odstupanje od normalnog i očekivanog. Znajući kako su temeljito dobri oci svećenici, monasi, vladike, biskupi i ostale sluge Božje lišeni svakog ljudskog smisla za humor, događaj je još smješniji.

Dobro: nije ovo prvi put da se sluge Božje potuku. Imali smo primjera mnogo drastičnijih u dvije tisuće godina povijesti Crkve. Sjetimo se samo teške ruke sv. Pavla ili sv. Nikole koji je pljusnuo onog heretika Arija, ali to je sve bilo iz razloga kanonskih, teoloških, liturgijskih i, prema tome, eminentno eklezijastičkih, mada se na to ni tada nije dobro gledalo. Oko čega su se tako zdušno i strasno pesničili dobri oci kaluđeri pred Gračanicom, na svoju bruku i sramotu?

Oko politike i oko novca, sestre moje i braćo u Kristu.

Ukratko: tamošnji vladika (biskup, kak bi rekli) Artemije nije više mogao biti toleriran po crkvenim vlastima u svojim 'sagrešenjima' protiv narodne i crkvene imovine, svojim politički neprimjerenim ispadima i u svojemu odbijanju crkvene stege. Primao je i bez pravdanja i knjigovodstva trošio velike sume novca iz velikodušne milosrdne pomoći države Srbije kosovskim Srbima i tamošnjoj Crkvi. Monopolizirao je poslove obnove i izgradnje crkava i manastira kroz rodijačku tvrtku 'Rade Neimar' (neš' ti imena!). Nagađate već da je to 'Mickey Mouse' poduzeće svoje bogougodne poslove naplaćivalo mnogo skuplje od nekršćanske konkurencije, pak je njegovo preosveštenstvo odbijalo blagosloviti i osvještavati crkve koje ono nije izgradilo ili obnovilo.

Dobro sad: nije Artemije ni jedini, a ni najgori; premnogi je preosvećeni sluga Božji posrnuo pred sablaznima luksuza, skupih automobila, dvorova i ovozemaljskih užitaka; što je čovjek nego krhka posuda puna mana, kako nas je još sv. Augustin upozorio? Artemiju svega toga nije bilo dosta, nego se i u politiku bacio. Predsjednika Tadića i neke ministre  s naročitom upornošću naziva veleizdajnicima' jer hoće u tu sotonsku Europu; traži ruske trupe i dragovoljce za 'oslobađanje Kosova'; suprotiv je 'šiptarskim Srbima' koji bi htjeli sudjelovati u političkom životu Kosova; traži secesiju Sjevernog Kosova, ne obazirući se na Srbe koji ostaju na jugu (isti Mile Martić). Povrh svega toga sustavno se oglušivao na bratske kršćanske opomene, savjete i čak upozorenja iz patrijaršije u Beogradu, primljene novce nije pravdao, ali ih je zato bratski dijelio sa svojim pristalicama, kleričkim i laičkim. Sve to pod isprikom 'obrane Kosova', što je u Srba apsolutna mantra pod kojom se sve može, a on, vladika Artemije, predziđe je te obrane, novi knez Lazarukratko.

Onda je Sveti Sinod (to vam je kao centralni komitet u Crkvi) izgubio svoje krotko kršćansko strpljenje, privremeno razriješio i suspendirao bludnog sina Artemija i odredio mu staratelja, žestokog i mrakobijesnog umirovljenog crkvenog kneza Atanasija, opakog Hercegovca. Kaznena ekspedicija djelovala je brzo i učinkovito, pak je Artemije mobilizirao svoju paravojsku, ali prekasno. Prvo je mislio da će demonstracijama i prosvjedima u Beogradu zastrašiti Sinod, ali nije išlo. Preostala mu je samo odsudna obrana na licu mjesta, na Kosovu polju, da se kao knez Lazar odluči za 'carstvo nebesko' pred najezdom 'agarjana' (biblijski pojam), kako je na svom web siteu nazvao protivnike. Koliko se zna, novce je u Grčku u velikoj torbi odnio pred barbarima i nekrstima stanoviti Simeon, predstojnik manastira Banjska i povjerljivo lice njegovog preosveštenstva.

Taj lopovski Armagedon na Kosovu polju završio je pobjedom Sinoda: njihovi štemeri bili su lukaviji i zauzeli su ključne pozicije na vrijeme. Crkva u Srba bila bi na ivici raskola, da ne kažemo šizme, samo da Artemija već godinama ne bije zao glas. Ovako će se i to preživjeti i možda sve skupa završi u nekom gnjilom kompromisu. Ipak Artemije glasno govori ono što mnogi klerici i laici tiho misle, njega podržava cijela ekstremno-šovinistička desnica, ali i neke političke stranke sličnih nastrojenja, a što se hereze simonije (srebroljublja i prodaje crkve) tiče – tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen. Dobri oci episkopi ionako voze najbolje aute, žive u luksuznim dvorima, poreza su oslobođeni, plaća ih sve skupa država, tako da su milodari iz škrabice i tarife za pastirsku skrb čist profit. Osim toga, država za njih ima sentimentalne osjećaje i ulizuje im se bestidno: na najstrašnije uvrede usmjerene ka predsjedniku Republike, njegov kabinet reagirao je samo jednom, mlakim i stidljivim priopćenjem.

Artemije brani Kosovo, koje je 'najskuplja srpska reč' (Matija Bećković), što je naspram toga par milijuna eura koji su završili u dubokom popovskom džepu, duboko ispod mantije?