Davne 1980. godine prsata i prilično iritantna američka pjevačica Dolly Parton u pjesmi koja je pratila istoimeni film opjevala je sustav zaposlenja koji se do današnjeg dana nije uvelike promijenio. Pjesma 'Working nine to five' Parton je donijela dva Grammyja i nominaciju za Oscara, a radničkoj klasi neslužbenu himnu koja lukavo i luckasto propituje često omraženo osmosatno dnevno radno vrijeme.

Možda je znakovito da sam se rodio te iste 1980, a zašto mi baš ovih dana često padaju na pamet stihovi pjesme izoperirane country bake, jest činjenica da sam tom istom 9 do 5 konačno rekao zbogom.

Prije par tjedana odlučio sam se iz udobnog kauča redovnih mjesečnih primanja katapultirati u 'opasni svijet neizvjesnosti i nepredvidivosti' i postati freelancer.

A što to zapravo znači? Famozna riječ - koja je nekima jedina moguća realnost poslovanja, drugima nedokučiva glupost, trećima nedosanjani san, a četvrtima (čitaj starcima) najveća moguća noćna mora jednoznačna nesigurnosti - etimološke korijene vuče s početka 19. stoljeća. Naime, 1920. godine škotski pisac sir Walter Scott u svom povijesnom romanu Ivanhoe opisuje najamnog srednjovjekovnog ratnika koji je 'free lance', odnosno čije koplje nije zakletvom povjereno nekom određenom lordu ili vladaru (niti je dostupno besplatno).

Povijest se potrudila da se slučajni termin iz književnog konteksta uvriježi kao definicija načina poslovanja gdje nečiji angažman, trud i rad nisu ugovorno povjereni samo jednom uredu, tvrtki ili pojedincu, a navedene usluge (kao ni u srednjem vijeku) nipošto nisu dostupne besplatno.

Domaća inačica sveznajuće online enciklopedije za hrvatsku verziju engleske riječi freelancer ponudit će vam složenicu 'slobodni suradnik', a Googleov prevoditelj termin 'honorarac'. Bilo kako bilo, kombiniranjem ovih dviju varijanti prijevoda dobije se posao koji ti pruža da ono što radiš obavljaš slobodan od definiranog mjesta radnje, nečije 'čizme' i birokratski strogo definiranih termina rada te isto nipošto nije besplatno.

Može li bolje?

Naravno da samostalno djelovanje ponekad može zahtijevati angažman nemjerljivo veći od onog svakodnevnog 'devet do pet' u svakom mogućem kontekstu. Naravno da priljev spomenutog honorara neće dolaziti u istovremenim intervalima i uvijek istim iznosima, bez obzira na to koliko vi mjesečno radili. I naravno da je proces širenja mreže i traženja svakog novog posla, klijenta ili suradnika dugotrajan, nekad mučan i ne jamči sigurnost, ali gospodarenje svojim vremenom, umom i energijom za mene su krucijalni aspekti koji navedeno za tren bacaju u zaborav.

Dok 'otvaram šampanjce' jer više ne moram svakog dana u isto vrijeme biti na istom mjestu, okružen istim ljudima, istim pričama i istim snovima o promjeni te primam čestitke na hrabrosti vlastite online zajednice, moji starci i tradicionalnijim (ili kapitalističkim) svjetonazorima skloni prijatelji i kolege hvataju se za glavu, za početak se dobacujući argumentima kao što su 'mirovinsko', 'doprinosi', 'kreditna sposobnost' i pošteno isprostituirana 'sigurnost'. No pitam ih ja tko je siguran u državi gdje pad BDP može spasiti jedino čudo ravno ukazanju BDM?

I dok u gluho nedefinirano nedjeljno večer završavam tekst za jedan od svojih freelancerskih poslova, razmišljam što ću raditi sutra ujutro, dok timelinove budu preplavljivali statusi o omraženom radnom ponedjeljku, povratku u ured s godišnjih i iritantnim površnim šefovima.

Ja ću možda još spavati, možda obrađivati fotke za drugi freelancerski posao, otići do Dolca ili pripremati ručak i šalšu za zimnicu.

Ali ako bude baš jako lijep dan i pozovete me na izlet do Sljemena, iznenadni sastanak ili samo kavu u gradu, mogu odgoditi obaveze i biti free.

Sigurnost vs. sloboda. Place your bets.