Ja sam prilično jednostavan čovjek u mnogim pogledima. Uzmimo, recimo, primjer akcijskih igara. Da, mogu cijeniti sav trud koji odlazi u renderiranje Prophetovih ušnih dlačica u posljednjem nastavku Crysisa, kao i svu dramu koja mori jadnog Franklina u dok luta Los Santosom, ali ima dana kada se to čini kao puko odgađanje one doze adrenalina po koju sam došao. S tim u vidu, bacio sam se na pretraživanje nepresušnog arhiva nezavisnih developerskih studija, tražeći nešto što bi  zadovoljilo moje gladne prste. Kao što to često biva u prolifičnom svijetu kućnih programera, ponuda je široka, ali tri su se naslova izdvojila od ostalih. Pa krenimo redom.

Luftrausers:

Ovo je najjednostavniji naslov na popisu, ali, gotovo predvidljivo, vjerojatno i najkompliciraniji za opisati. U osnovnim crtama, radi se o 2D pucačini s avionima u glavnoj ulozi. Na prvi pogled, to je igra kakvu smo vidjeli stotine puta - lelujavo kretanje koje otežava preciznost, kiša metaka za izbjeći i čitava legija protivnika koji samo čekaju priliku da se dezintegriraju u pikselizirane komadiće. To ne mora biti loša stvar - solidno izvedenih arkadnih pucačina nikad nema dovoljno, ali Luftrausers se sa par relativno suptilnih trikova uspijeva postaviti na sasvim drugačiji nivo.

Prva i najočitija razlika sastoji se od dodavanja zatajenja motora kao mehanike. Naizgled malen dodatak, ali dopušta manevre poput rotiranja bez mijenjanja putanje, što otvara zanimljive nove taktike za napad i obranu. Ubrzo nakon toga, otkrit ćete da se takva igrivost dobro kombinira sa sustavom modificiranja svog aviona. U svakom trenutku možete odabrati oružje, trup i motor za svog letećeg ljubimca, a raspoložive kombinacije su prilično neortodoksne - nakon početne strojnice, oružje se prebacuje na stvari poput instant-hit lasera i fotonskih torpeda, a jedan od trupova koji su na raspolaganju uzrokuje nuklearnu eksploziju u obliku lubanje svaki put kada poginete. Fanovi akcijskih naslova će se odmah zaljubiti fluidnu, eksplozivnu akciju, ali budite upozoreni: ovo je utjelovljenje prototipičnog indie naslova. Nema kampanje, nema multiplayera, nema različitih modova. Postojite samo vi, vaš avion, hrpa maštovitog naoružanja i nepresušna navala sve gadnijih neprijatelja koja će se nastaviti sve dok vam napokon ne puknu živci. Ali vratiti ćete se. Svi koji okuse ovaj nektar se uvijek vraćaju.

Towerfall Ascension:
Za one koji vole dobiti dojam o igri u jednoj rečenici, ovo je Samurai Gunn s većim produkcijskim budžetom. I strijelama. Ako slučajno niste odigrali taj odličan naslov, to u prijevodu znači da se igra vrti oko malih, platformerskih arena u kojima se brzi, agilni likovi naoružani lukovima i strijelama nemilice trude poubijati. Obje igre mehanički podsjećaju na vječiti klasik Smash Brothers, s time da je Towerfall puno bliži njegovoj originalnoj zamisli.

Dok je Samurai Gunn svu svoju koncentraciju stavio na čistu, jedva pojmljivu brzinu, Towerfall je sporiji, odmjereniji. Dok su osnove igre jednostavne - skači i pucaj - praksa je prilično kompleksna. Faktora je mnogo: strijele imaju balističku putanju i drugačija ponašanja ovisno o preprekama kroz koje prođu, taktika vam se u trenutku može promijeniti ako ostanete bez municije (počinjete s puke četiri strijele), a to ni ne započinje vrlo opširnu temu modifikatora i nasumičnog oružja koje se može uključiti u svaku rundu.

Ta odmjerenost, dakle, nije slučajna, već vam pokušava dati vremena da proračunate od kojih sve zidova možete odbiti reflektivnu strijelu koju ste upravo ukrali protivniku. Ovo je jedna od onih igara za koje kritika voli koristiti rečenicu “jednostavno za naučiti, teško za ovladati” jer su opcije i kombinacije na raspolaganju jednako komplicirane koliko su i intuitivne. Ako tražite multiplayer igru u koju ćete moći investirati sate i sate bruseći svoje vještine, ovo je definitivno dobar izbor. Za razliku od Luftrausersa, primarni fokus Towerfalla je lokalni multiplayer, ali dolazi s prilično iscrpnim modom koji odrađuje dvostruku ulogu singleplayer i co-op kampanje, pa ako vam prijatelji nisu raspoloživi (ili, kao meni, ne postoje), niste ostali bez opcija.

Aces Wild: Manic Brawling Action!
Ovo mi je najdraži akcijski naslov koji igram već dulje vrijeme, što je pozamašna tvrdnja s obzirom da ga, u trenutku pisanja ovog teksta, još nisam uspio završiti. Poput Luftrausersa, Aces Wild se čini kao još jedan sidescrolling beat-em-up, nešto čega se većina gamerske publike nagledala u sasvim dovoljnoj mjeri. Srećom, taj prvi dojam skriva zapanjujuće osvježavajuću igru. Igra funkcionira poput nesuđenog hibrida lebdećih kung-fu baleta poput Crouching Tiger Hidden Dragon i makljaža poput Dragon Ball Z. U jezgri svega, ovo doista i je jednostavno dvodimenzionalno šamaranje neprijateljskih hordi kakvo smo vidjeli u Golden Axe i Double dragon, ali uz par modernizirajućih elemenata. Gotovo svi likovi - i oni upravljivi i oni koji će vas pokušati okončati - imaju vrlo neobavezni odnos prema gravitaciji. Najobičniji kombo će vas veselo lansirati u zrak, što je zgodna stvar u svijetu kojem neprijateljske ninje mogu letjeti. Sposobnosti poput dasha će vas držati blizu meta koje bi radije da im budete daleko, a za one specijalno kukavičke neprijatelje koju uporno bježe, ostaje vam opcija šutanja namještaja, građevina, pa i samih neprijatelja poput vrištećih balističkih raketa. Kontrole su nevjerojatno precizne i intuitivne, specijalno ako uključite gamepad, što znači da je sve te majstorije vrlo lako izvesti, pa je čak i potpuni početnik sposoban realizirati spektakularne scene pokolja.

Ipak, nemojte misliti da igra ne očekuje od vas da se naradite. Aces Wild je popriličan izazov, a ta težina je proizlazi iz pomalo genijalnog pristupa dizajnu. Jedan njegov dio je neočekivana preciznost: unatoč kaosu koji će vas konstantno okruživati, dobar As morat će biti vrlo, vrlo precizan sa svojim napadima, izmicanjima i kontriranjima. Drugi dio slagalice je nešto što je autor maštovito prozvao Wild Meter. Naime, što se više borite, to vaš lik postaje bjesniji. Bjesniji lik naravno radi više štete, ali je više i prima. Sudbonosni preokret javlja se kad doznate da se to divljaštvo, osim za napad, može iskoristiti i da zaliječite svoje rane, što stvara zanimljivu dinamiku. Mogao bi raspisati cijelu kolumnu samo o predivnim načinima na koje to ovdje utječe na igrivost, ali ovdje za to nažalost nemam mjesta. Ono što stignem reći jest da, zbog par vrlo dobro implementiranih elemenata, održavanje visoke bjesnoće je sramotno zadovoljavajući osjećaj. Onda kada ste najugroženiji, vaš lik se transformira u svojevrsnog poluboga čiji udarci odbijaju trometarske, nabildane grdosije po sobi poput teniske loptice. Tog se osjećaja nećete htjeti odreći, koliko god da vas indikator zdravlja upozorava na krizno stanje.

Iako se radi primarno o single player igri, Aces Wild nudi i co-op komponentu, što ju čini vrlo lakom preporukom za romantične večeri s vašom boljom polovicom. Sve u svemu: Vjerojatno nije potrebno naglašavati da nijedna od ovih igara nije nesto na cemu ćete se opsesivno zadržavati po 8 sati u komadu. One su ekvivalent filma se Dolphom Lundgrenom - jedini pravi lijek kada vam treba malo neopterećene katarze. Nijedna od njih nije savršena - Luftrausers je pretjerano fokusiran na svoj jedini trik dok bi Towerfall dobro prošao s malo više koncentracije na jedan element, a Aces Wild je pak prilično vizualno dosadan. Ipak, teško ih je kritizirati, jer za cijenu od 10 dolara, svaka od njih će vam pružiti više akcije od bilo kojeg punokrvnog AAA naslova na tržištu.