U Beogradu je prije oko godinu dana iznenada uhapšen izvjesni Ilija Jurišić iz Tuzle i optužen da je izdao zapovijed za napad Teritorijalne obrane na kolonu JNA koja se svibnja 1992. izvlačila iz obližnje vojarne. Isti Jurišić dolazio je inače u

Beograd redovito i mnogo puta i nitko ga nije dirao, što je također znakovito. Optužen je za ratni zločin i u prvom stupnju dobio cijelih 12 godina; predmet je u prizivu. Ta nesretna tuzlanska epizoda bila je teška: nekih devedesetak mrtvih i tridesetak ranjenih vojnika i nešto lokalnih gubitaka. JNA – zanimljivo – nikada nije dala točne podatke o vlastitim gubicima, ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni kasnije na Kosovu. Jurišić se branio na način uvjerljiv: da je on samo preko radioveze prenio zapovijed lokalnog stožera TO-a koja je glasila da se na vatru odgovori vatrom, i ništa više. Dok je Jurišić sjedio u pritvoru, došlo je do najmanje dva diplomatska incidenta jer su vrhovnici BiH bili izrazili želju da ga posjete, ali je Srbija to odbila. Sada je slučaj Jurišić postao značajan problem u odnosima dviju susjednih država.

Drugi slučaj još je čudniji, ali je u osnovi veoma sličan prvome. Riječ je o tjeralici za Ejupom Ganićem, članom ratnog Predsjedništva BiH u proljeće 1992. Po toj tjeralici Ganić je proljetos bio lišen slobode u Londonu, fasovao ekstradicioni pritvor, bio pušten da se brani sa slobode i zatim opet uhićen u pokušaju da napusti Ujedinjeno Kraljevstvo, što tamo ne vole. Tereti ga se da je izdao zapovijed za napad na kolonu JNA koja se početkom svibnja 1992. izvlačila iz Sarajeva. I tu je bilo poginulih i ranjenih, opet se ne zna točno koliko. Podsjećanja radi, u toj koloni je znani general Kukanjac, ne baš poznat po pameti (umro je u međuvremenu i nikada nije razumio što se dogodilo), držao kao taoca predsjednika BiH Aliju Izetbegovića. Ulovio ga je na aerodromu kada se vraćao iz posjete Londonu. U prepadu na kolonu Izetbegović je bio oslobođen, a JNA pretrpjela gubitke u ljudstvu i tehnici.

Od Londona pa do Ohrida

Tamo se, pred dosta oštrim londonskim sucem Timothyjem Workmanom, koji je dobio predmet Ganićevog izručenja, pokreće pravo pitanje. Srbijanska strana dostavila je dosta tanke optužbe (uglavnom izreske iz novina), bosanska je strana pak ustvrdila da je opet riječ o političkom progonu iz pragmatičnih razloga, skoro pa ucjeni. Naime, navodno je Srbija zahtijevala bosansku podršku njihovoj mlitavoj skupštinskoj rezoluciji o Srebrenici. I to se čini tankim objašnjenjem, ali s njima se nikada ne zna. Londonski je sudac tada postavio ključno pitanje: jesu li te dvije države u trenutku incidenta u Dobrovoljačkoj bile u ratnom sukobu?

U BiH je bilo proglašeno ratno stanje, a Jugoslavija se već bila raspala, Slobodan Milošević je tvrdio da 'Srbija nije u ratu' (i tako do 2000). Došlo se tako pred londonskim sudom do nekog 'Ohridskog dogovora' usmenog tipa, jer ništa napismeno nije ostalo: da će se JNA iz BiH 'izvući' bez ometanja. Podsjećam sada da su Miloševićevi mediji u to vrijeme javljali da je postavljen rok za 'izvlačenje' do 19. svibnja 1992. Rok je bio prekoračen. Priopćeno je također da će JNA svoje naoružanje i vojnu opremu razdijeliti svima u Bosni i Hercegovini, srazmjerno etničkom sastavu, ali se na to također zaboravilo. Jesu: razdijelili su sve Karadžićevim i Mladićevim trupama i nešto malo tek osnovanom HVO-u u Kiseljaku, Bošnjaci nisu dobili ništa. Sve se to dobro znalo u trenucima ova dva incidenta, sarajevskog i tuzlanskog.

Tko to tamo puca

'Dobro, pokažite mi taj dogovor iz Ohrida', rekao je britanski sudac prije neki dan srbijansku stranu. Nisu ga imali, bilo je 'usmeno'. Sudac je onda zaključio da je u Dobrovoljačkoj ulici riječ bila o legitimnom ratnom sukobu dvije uniformirane, naoružane i strukturirane vojne formacije, pak smo kvit, i pustio Ejupa Ganića kući. Sada bosanska strana, oslanjajući se na taj londonski pravorijek, traži od Srbije da oslobodi Iliju Jurišića jer da je tuzlanski incident bio isto to i da se na njega odnosi ista logika.

Stjecajem sretnih okolnosti bio sam u prilici razgovarati sa sudionicima oba incidenta s obje zaraćene strane, još prije Daytonskog mira. Njihove se analize ne razlikuju mnogo. Naime, svi se slažu da u oba incidenta nije bilo jasno tko je prvi pripucao i zašto, sve dalje odvijalo se po kaotičnoj logici svakog vatrenog okršaja. Kolona u Dobrovoljačkoj, međutim, bila je zaustavljena planski, ali s namjerom da se predsjednik Izetbegović oslobodi bez borbe; krenulo je krivo, kako to već biva. Oba incidenta snimljena su videokamerama kako-tako, ali analiza snimki ukazuje na to da su zaključci sudionika sukoba uglavnom ispravni.

U Dobrovoljačkoj se jasno vidi general Jovo Divjak kako skače po oklopnim vozilima i pokušava zaustaviti vatru, čudo da je preživio u tom kaosu. U Tuzli imamo lokalno stanovništvo koje spašava vojnike JNA (i oni su o tome svjedočili). Treba imati u vidu još neke okolnosti: obje strane bile su velikom većinom nenavikle na borbu i zaplašene jedna od druge, politička je situacija bila kaotična, bošnjačka je strana s pravom strahovala za vlastiti opstanak.

Pravorijek londonskoga suda, dakle, postavlja stvari na njihovo mjesto i daje bošnjačkoj strani za pravo: da je riječ bila o legitimnom ratnom sukobu. Sve je to srbijanska strana mogla znati na vrijeme – samo da se netko potrudio, ali to joj nije svojstveno. Plitka politika jest.