Kada se živa u termometru popne iznad 22 stupnja, ondje bi se to već moglo nazvati 'toplinskim valom'. Ništa neuobičajeno za one koji uživaju na krajnjem sjeveru Europe, na otoku Borkumu u Sjevernom moru.

'Nikad čula! Sigurno nisam bila na satu zemljopisa kada se učilo o tome', nizale su se reakcije svih oko mene kada sam se u Hrvatskoj hvalila time kamo idem. Radoznali su odmah ukucavali odredište, raspitujući se kod sveznajućeg Googlea.

Njemački je to otok na morskoj granici s Nizozemskom. Na njemu 200 dana u godini sja sunce, a tek deset ne puše vjetar. Upravo zbog toga grupu hrvatskih novinara na put je povelo hrvatsko predstavništvo Europske komisije kako bismo se upoznali s tamošnjim velikim 'zelenim' energetskim projektom NETfficient.

Iako se Borkum proteže tek na nešto više od 30 četvornih kilometara, na njemu živi 5300 stanovnika. Kroz 90 hotela, koliko ih broje, godišnje prođe oko 300.000 gostiju te ostvare 2,5 milijuna noćenja. Turizam ondje cvjeta još od prve polovice 19. stoljeća. A na odmor će se mahom zaputiti stariji Nijemci.

'Nešto je poput naše Opatije', složili smo se nakon prve šetnje otokom.

Stranaca i nema puno, pa će se u trgovini dogoditi da prodavači na pitanje 'Govorite li engleski?' samo sliježu ramenima, a cijenu načrčkaju na komadiću papira.

Do otoka se može doploviti trajektom iz njemačkog Emdena. Iako velikom brzinom siječe morske valove, prolazeći gotovo kroz šumu vjetroparkova uz samu morsku granicu sa susjednom Nizozemskom, potrebno je nešto više od dva sata do Borkuma. Od luke do šarmantnog središta mjesta turiste prevozi vlak s tek dvije stanice. Vagoni Borkumer Kleinbahna, male otočne željeznice, raznobojni su i slatki, poput šarenih bombona.

Prometa na ovom sjevernomorskom otoku gotovo i nema. Automobile se može vidjeti tek parkirane u dvorištima. Često su prekriveni debelim slojem lišća ili prašine. Lokalcima je glavno prijevozno sredstvo – bicikl. Ima ih posvuda, pred hotelima, na ulici... Nitko ih ne zaključava. Niti preko noći.

'Pa to je moj bicikl!', odgovora nam mještanin Borkuma, otoka na kojemu su svi ljubazni i nasmijani, začuđen time što ga uopće pitamo kako to da nitko ne zaključava bicikle. No nakon ovog pitanja u našoj nazočnosti svojeg dvokotačnog ljubimca stavljao je pod ključ.

Ulice su ondje popločene crvenim ciglicama. Gotovo u istoj nijansi izgrađene su i kućice s velikim prozorima. Zastori na njima su češće izuzetak nego pravilo. Osim u hotelima. Crne guste zastore navlače tek posjetitelji Borkuma kada krenu na počinak, a vani je još dan. Iako se ulična rasvjeta pali tek oko 22 sata, mrak ne pada prije 23. Novi dan je već u pet.

Zapuštenih i napuštenih dvorišta nema. Travnjaci su uredni, pokošeni na milimetar kao na nogometnim stadionima, ali krcati raznobojnim cvijećem. Nigdje se ne može vidjeti ni odbačeni papirić na ulici. Sve je uredno, pedantno i čisto.

U središtu otoka 'strši' ogroman svjetionik koji noću šalje svjetlosne signale mornarima na pučini. Svjetlo se okreće sporo, a nježni tragovi padaju i na kameni pločnik kojim u otočno predvečerje veselo trčkaraju zečevi. Pun ih je otok, parkovi, travnjaci... Pitomi su i žive u harmoniji sa stanovnicima i turistima. Baš kao i tuljani. Drugi zaštitni znak Borkuma. Na udaljenim pješčanim sprudovima se mogu vidjeti kao crne mrlje prolivene tinte.

Iako je more, Sjeverno nije plavo, nego smeđe. Bojom prije podsjeća na rijeku, primjerice našu Dravu ili Savu. I temperature su im tu negdje. Između 18 i 19 stupnjeva. Kupača, barem na Borkumu, u Sjevernom moru nema. Svi se bosonogi šetaju plićakom dok oni željni adrenalina love dobar vjetar i skaču na dasku te surfaju upravljajući zmajem koji im služi kao jedro.

Sve je tu mirno, idilično, spokojno. Nema žurbe ni vreve. Idealno za odmor, ali stotinama miljama sjeverno od nas.