Iako su seizmolozi zabilježili da se na sjeveroistoku te komunističke zemlje doista dogodio neki umjetni potres, stručnjaci za nuklearno oružje širom svijeta izrazili su određene sumnje da mu je uzrok bila eksplozija termonuklearne bombe. Ovaj skepticizam potvrđuju i prvi podaci koje je prikupila Organizacija za provođenje ugovora o cjelovitoj zabrani nuklearnih testova (CTBTO) koji pokazuju da je magnituda potresa u srijedu u Sjevernoj Koreji iznosila do 4,9 što je manje nego u 2013. kada je Pjongjang testirao običnu, fisijsku nuklearnu bombu koja je manje razorna i manje sofisticirana. Na pouzdanije analize koje će otkriti što se stvarno dogodilo trebat će pričekati nekoliko tjedana. U međuvremenu znanstvenici mogu samo nagađati o najvjerojatnijim mogućim scenarijima.

Premala snaga!?

Sjeverna Koreja do sada je ukupno izvela četiri pokusa nuklearnog oružja: 2006. godine kada je snaga eksplozije procijenjena na manje od jedne kilotone TNT-a, 2009. kada je iznosila oko dvije kilotone i 2013. kada je bila najjača i iznosila je oko osam kilotona. Najnovija, testirana 6. siječnja procijenjena je na oko šest kilotona.

Hidrogenske, odnosno termonuklearne bombe uobičajeno se smatraju najefikasnijim oružjem za energije veće od 50 kilotona, a SAD i Sovjetski Savez testirali su bombe čija se snaga mjerila u desecima megatona, odnosno desecima tisuća kilotona.

Primjerice najsnažnije ikad testirano oružje bila je ruska Car-bomba snage 50 megatona koja je 1961. eksplodirala u području otočja Novaja Zemlja u Arktičkom oceanu.

Najjača bomba koju je SAD testirao 1954. imala je snagu 15 megatona.

Prije toga dvije su nuklearne velesile testirale nešto slabije termonuklearne bombe: primjerice SAD 1951. bombu 'Item' od 46 kilotona, a Sovjetski Savez 1953. bombu 'Joe 4' od 400 kilotona.

Na temelju ovih činjenica i prikupljenih podataka stručnjaci pretpostavljaju da je Sjeverna Koreja najvjerojatnije testirala običnu nuklearnu bombu ili pak hibridnu čija je moć veća jer kombinira fisiju s fuzijom.

Kako funkcionira termonuklearna bomba?

Termonuklearna bomba (ponekad se naziva hidrogenskom jer često koristi vodik, odnosno njegove izotope deuterij i tricij) oružje je čija se eksplozija odvija u dvije ili više faza, a glavni dizajn koji se danas koristi naziva se Teller–Ulamovim prema Edwardu Telleru i Stanislawu Ulamu koji su ga u SAD-u razvili 1951. godine (pogledajte grafiku dolje). U njemu je primarni izvor energije manja nuklearna fisija, odnosno raspad velikih nestabilnih atoma plutonija ili urana u manje pri čemu se oslobađaju energija i neutroni. Takva eksplozija inače se odvija u običnim atomskim bombama ali u mnogo većim razmjerima. Moćno zračenje primarne fisijske eksplozije u rendgenskom dijelu spektra 'odbija' se od vanjskog tzv. refleksijskog dijela ili pak od eksplozivnih leća te sabija sekundarni dio u kojem se nalazi kombinacija fisijskog i fuzijskog goriva. Sabijanje se pojačava za nekoliko redova veličina zbog isparavanja materijala sekundarnog kontejnera (primjerice uranskog omotača) koje je uzrokovano snažnim zagrijavanjem pod utjecajem primarnog zračenja. Ova faza obično se naziva 'radijacijskom implozijom'. Slijedi reakcija drugog fisijskog goriva (plutonijski upaljač) koja iznutra zagrijava hladno sabijeno fuzijsko gorivo čime se stvaraju ekstremno visok tlak i ekstremno visoka temperatura - uvjeti potrebni za fuziju. Konačno dolazi do glavne, moćne fuzijske eksplozije, odnosno spajanja lakših atoma deuterija i tricija (ili pak litijeva deuterida) u teže atome helija-4 pri čemu se oslobađa golema energija i neutroni.

Pojačana fisijska bomba u svojem središtu obično sadrži manju količinu fuzijskog goriva koje pospješuje fisijsku reakciju, a time i snagu eksplozije. Neutroni koji se oslobađaju u fuzijskoj reakciji povećavaju koncentracije slobodnih neutrona koji su ključni za fisijsku lančanu reakciju. Na taj način puno više fisijskog goriva prolazi kroz proces fisije prije nego što se jezgra raspadne u eksploziji. U cijelom ovom procesu fuzija daje tek neznatan doprinos energiji eksplozije od oko jedan posto. Fuzijsko pojačanje obično se postiže tako da se u jezgru fisijske bombe doda manja količina tricija i deuterija, izotopa vodika koji uz jedan uobičajen proton u jezgri imaju još jedan ili dva neutrona. Neutroni koji nastaju u fuziji imaju vrlo visoke energije, sedam puta veće od onih koji nastaju u uobičajenim fisijskim reakcijama, pa se lakše ubacuju u jezgre radioaktivnog materijala - urana ili plutonija - gdje izazivaju nestabilnost i raspad čime ubrzavaju i pospješuju eksploziju.

Dakle, nuklearni stručnjaci vjeruju da Sjeverna Koreja nije testirala termonuklearnu bombu već eventualno hibridnu. No i to bi bio značajan korak u razvoju sjevernokorejske vojne tehnologije pa je logično da je pokus izazvao burne reakcije i prosvjede širom svijeta. Naravno, u odmjeravanju vojnih snaga i u psihološkom ratu istina nije uvijek apsolutni prioritet. Naprotiv!