Jednu od posljednjih komunističkih zemalja trese nova revolucija – ona oko nekretnina. Kada sam posjetila Havanu krajem davnih sedamdesetih godina, bio je to ispod snuždenih, zapuštenih fasada sa zabijenim daskama preko napuštenih trgovina i lokala, još uvijek jedan od najljepših gradova na svijetu.

Zbog nedostatka građevnog materijala ništa se nije obnavljalo, a sjećam se priče da su na zamjenu razbijenog prozorskog stakla čekali pola godine. Sada kubanski vlasnici očekuju da njihove nekretnine stranci pokupuju za veliki novac nakon ponovne uspostave američko-kubanskih diplomatskih odnosa. Kuba bi tako mogla postati možda najprivlačnija zemlja na svijetu za lovce na do sada nedostupne nekretnine, a tržište se već podijelilo na ono za domaće i ono za strane kupce.

I to je jedna od bitnih promjena koje se tek očekuju poslije pune 54 godine prekida diplomatskih odnosa između Kube i SAD, pet decenija hladnoga rata i dvije godine tajnih pregovora. Doduše, američki Kongres još nije ukinuo embargo na trgovinu, podignut 1960., ali najnoviji razvoj događaja obećava da Kuba i za američki biznis nije više neosvojiva tvrđava.

Amerikance već hvata sindrom zlatne groznice, ali njima i drugim strancima takav lukrativni posao ne dozvoljava kubanski zakon, ako trguju s privatnicima. Štoviše, američki privatni građani nakrcani investicijama ne mogu legalno ući u kubansku arenu nekretnina ni zbog važećeg embarga na trgovinu, čijem se ukidanju Republikanci i nadalje protive. Diplomatsko otvaranje Washingtona i Havane stoga je pokrenulo grozničava nagađanja oko toga što će se dogoditi kada Amerikanci ponovno nahrupe kao nekada.

Doduše, nekretninu na Kubi baš nije jednostavno kupiti. U vrijeme čvrste ruke Fidela Castra, kada je najavio 'revolucionarnu ofenzivu u eliminiranju manifestacija privatne trgovine', bila je to nezamisliva misija, sve dok mlađi brat El Comandantea, Raul Castro, nije olabavio zakon po kojem Kubanac od 2011. smije kupiti ili prodati vlastiti dom, no može posjedovati samo dvije nekretnine, jednu za stanovanje, drugu za odmor.

Sve do tada imali su pravo samo na zamjenu stanova, a stanovi sagrađeni u postrevolucionarnom dobu pripadaju stanarima kojima ih je dodijelila država. Domaći kupci moraju računati i na kontrolu 'čuvara partije', tzv. Komiteta za obranu revolucije, koje ima svaka gradska četvrt, a zadaća im je paziti da netko ne kupi zgradu s više stanova i dođe u posjed više prostora nego što mu je potrebno za osobne potrebe.

U odnosu na ranije, kada nije mogao ništa posjedovati, ovo je veliki napredak, ali to ne vrijedi za strance, kojima je stariji Castro 1962. nacionalizirao tvrtke, oduzeo nekretnine bez naknade te konfiscirao imovinu odbjeglim Kubancima, a njihovoj rodbini ostavio obvezu održavanja. Nakon raspada SSSR-a početkom devedesetih, Kuba je ostala bez moćnog zaštitnika, zbog čega je Raul Castro shvatio da strogi državni socijalizam mora malo popustiti ako želi preživjeti. Popuštanje se još ne odnosi na odbjegle građane koji se žele za stalno vratiti u zemlju, jer im za sada ne daje nadu u povrat imovine.

Sve to ne znači da Amerikanci i ostali stranci već nisu počeli okupirati tržište po principu: nema tog zakona kojeg pametan ne može nadmudriti. Jedan način je na ime nekog 'kubanskog prijatelja' kupiti kuću i držati palčeve da vlada Raula Castra što prije odobri legalnu kupovinu strancima i zatim je od 'prijatelja' otkupiti za jedan pezos. Možete također oženiti Kubanku, trajno doseliti na otok i u njezino ime kupiti nekretninu, ali u slučaju razvoda nekretnina ostaje u ženinu vlasništvu.

Stvar je malo složenija s Kubano-Amerikancima. Kao građani SAD-a svaka tri mjeseca mogu slati kubanskoj rodbini 2.000 dolara, a prilikom svakog dolaska u zemlju unijeti još 10.000. Budući da su nekretnine vrlo jeftine, potrebnu svotu lako sakupe, ali budući da im američki embargo brani kupovinu, iznenada otkrivaju zaboravljene babe i stričeve. Baš kao što ih u nas otkrivaju novopečeni tajkuni čim se opernate, ali za razliku od naših koji pod imenima rodbine skrivaju sumnjivo stečeno bogatstvo, ovi ih koriste kao paravan za, zapravo, običnu kupoprodajnu transakciju.

Tako posluju privatnici s privatnicima, ali ako stranac kupuje nekretninu pod strogom kontrolom države, može dobiti apartmane u dvadesetak stambenih zgrada u Havani, koje je država izgradila za prodaju, ali tada su i cijene drukčije (penthouse ide do 1.2 milijuna dolara).

Raul Castro je najavio izgradnju dugo odgađanog golemog turističkog kompleksa - joint venture s britanskim investitorom London and Regional Properties Ltd. - uključujući teren za golf s 18 rupa, teniske terene, tisuću vila od kojih će mnoge biti vrijedne više od milijun dolara, gradske kuće, luksuzne stanove i butik hotel. Projekt bi trebao biti gotov za desetak godina, a država će ih prodavati domaćim i stranim kupcima sa (za sada) izuzetkom Amerikanaca.

Ne zna se samo kako bi nešto od toga mogli doista kupiti Kubanci s prosječnom plaćom od 20 do 30 dolara mjesečno, bez obzira na to jesu li brijači ili liječnici. Prosječni građani ne mogu si priuštiti ni bajticu ako ne rade u turizmu i ne zarade konkretan novac od napojnica ili prodaje suvenira, pa neki radije rade kao taksisti ili turistički vodiči, nego u svom zanimanju liječnika ili geologa. Uz plaću, doduše, dobivaju 'librete', mjesečne bonove za osnovnu košaricu životnih potrepština, od brašna i ulja do jaja, iako se neke stvari poput zubne paste više ne subvencioniraju, a građani s malom djecom ili dijabetičari imaju pravo na dodatne namirnice.

Od 2007. godine dozvoljeno im je posjedovanje jednog mobitela, uskoro će svatko moći registrirati do tri broja, a pametni telefon je na Kubi novi statusni simbol. Problem je nedostupnost interneta, a WiFi postoji samo u najboljim hotelima i naplaćuje se 10 dolara po satu – polovina plaće nekog liječnika.

Ipak, na ulicama Havane sve je manje oldtimera, pokrpanih američkih karoserija s branikom ruske Lade. Sve je više obnovljenih fasada, otvaraju se novi barovi i restorani. Nekada ste u Havani mogli naići samo na neki ruski restoran, a sada niču španjolski, talijanski, turski, iranski, kineski, čak švedski, iza čijih formalnih vlasnika nerijetko stoji kapital iz Miamija. U posljednjih godinu dana turizam bilježi 20 posto rasta, a među turistima je sve više i Hrvata koji tamo već sezonama dolaze preko naših agencija, dok agencija jednog Kubano-Amerikanca nudi američkim turistima turu pod sloganom: 'Budite prvi svjedoci rasta slobodnog poduzetništva na Kubi'.

Stigli su i neki međunarodni lanci restorana i hotela poput španjolskog Melia Hotels International koji je i u našoj Istri bio među prvima početkom devedesetih godina. Država je upravo dovršila marinu u Varaderu koja može primiti 400 jahti. Iako je nekoliko investitora bilo uhapšeno i optuženo za korupciju i nelegalne radnje, a inozemni investitori tuže se da od pustih državnih planova ostaju uglavnom samo neostvareni planovi, u zemlju ulazi dvije milijarde dolara investicija godišnje. Očito bi moglo bolje, jer nestrpljivi kubano-američki zastupnik inozemnih investitora Pedro Freyre u Wall Street Journalu izjavljuje kako bi 'Kuba mogla biti novi Singapur, kada bi Kubanci jednakom učinkovitošću vodili ekonomiju kao što to čine s državnom sigurnošću'.

Neki tvrde da je takvo oklijevanje namjerno zbog straha da Kuba ne upadne u zamku prebrzog razvoja i prevelikog društvenog raslojavanja, kakvo se događa u Kini. Njihovo je službeno objašnjenje da žele 'više socijalizma', odnosno, 'napredni i samoodrživi socijalizam', ma što to značilo.