SAD i ostale zapadne sile upozorile su na posljedice ukoliko se pokaže da je na jučerašnjim izborima za predsjednika Kenije pobijedio Uhuru Kenyatta, čovjek optužen za organizaciju krvavih nereda na prošlim izborima. Nije jasno kakve bi to posljedice trebale biti, niti u kakvom bi odnosu trebale biti eventualna pobjeda Kenyatte i suđenje koje ga u travnju čeka u Haagu
Jučer održani predsjednički izbori u Keniji dio su epohalnih napora transformacije Afrike u kontinent na kojem, unatoč teško pobrojivim krizama i autoritarnim političkim režimima odgovornim za najbrutalnija ljudska stradanja, posljednjih godina niču i neki relativno stabilni demokratski sustavi te sve više ekonomija koje u 21. stoljeću hvataju razvojni korak s ostatkom svijeta.
U takvom kontekstu posebna se pažnja pridaje izborima u 43-milijunskoj Keniji, jednoj od bogatijih država srednje i istočne Afrike. Aktualni šef države Mwai Kibaki poštuje ustav i odlazi nakon dva odrađena mandata. No tijekom prošlih izbora njegovi su protivnici, djelujući na valu ljutnje zbog namještanja, organizirali etničke nemire u kojima je izginulo oko 1300 ljudi, a njih 600 tisuća bilo je istjerano iz svojih domova.
Problem je što su glavni favoriti za Kibakijevig nasljednika aktualni premijer Raila Odinga i njegov zamjenik Uhuru Kenyatta. Upravo je potonji optužen da je 2007. godine organizirao nasilne nerede koji su doveli do spomenutih stradanja. Oko 100 tisuća prognanika još uvijek se nije vratilo kući.
Prema prvim rezultatima, među osam kandidata uvjerljivo vodi baš haški optuženik. Uhuru je sin Jomoa Kenyatte, prvog predsjednika i 'oca nacije' koju tvori 40-ak etničkih grupa od kojih nijedna ne premašuje 22 posto ukupne populacije.
Još, međutim, nije izvjesno da će Kenyatta pobijediti, a kamoli u prvome krugu. Ustavnim promjenama osigurano je da budući pobjednik mora pokupiti glasove iz cijele zemlje kako bi se eliminirali kandidati koji antagoniziraju etnose unutar Kenije.
Tako se u Africi kao dječjem vrtiću demokracije odgajatelj Zapad nalazi u 'sukobu interesa'. S jedne strane načelno podržava proces demokratizacije, ali s druge mu je konkretan izbor demosa (naroda) poprilično neprihvatljiv jer bi mogao promovirati čovjeka kojeg Zapad tereti za zločine protiv čovječnosti.
Za to vrijeme demokratski vjetrovi zapuhali su diljem afričkog kontinenta, ne računajući kontroverzna događanja u zemljama koje je izravno potreslo tzv. arapsko proljeće. Prema nekim promatračima, značajne korake u emancipaciji od nedemokratskih režima napravile su države poput Gane ili Senegala. John Mukum Mbaku, profesor ekonomije sa Sveučilišta Weber State, ističe Obalu Bjelokosti i Sierra Leone, poprišta nekih od najbrutalnijih ratova novijeg doba, kao primjer napretka u razvoju institucija, zakonskih okvira, borbe protiv korupcije i izbora nakon kojih ne izbijaju građanski nemiri ili državni udari.
Premda mnoge od tih država kreću praktički od nule, ipak je znakovit i podatak da najmanje deset afričkih zemalja u ovom trenutku bilježi ponajveće stope gospodarskog rasta na planetu.
