Kao nadopunu jučerašnje priče moramo spomenuti Kiseg, grad na mađarsko-austrijskoj granici. Pamtit ćemo ga po hamburgerima i pomfritu koji su nas vratili u homeostazu dok smo se trudili u pristojno vrijeme stići u Gradišće. Šteta je ne spomenuti vjerojatno najvažniju epizodu njegove povijesti, pa nedostatak slika ovim putem kompenziramo tekstom.

Na jednom od turskih pohoda na Beč, godine 1533. ogromnoj Sulejmanovoj vojsci od oko 140.000 vojnika na putu se našla mala utvrda Kiseg s nekoliko stotina branitelja, predvođenih Nikolom Jurišićem. Obranivši tu utvrdu posljednjim snagama, a time poštedjevši i carski Beč, Jurišić je Kiseg za nagradu dobio kao svoj posjed.

Nakon Prvog svjetskog rata, raspadom Austrougarske Monarhije ovdje je povučena granica novih država – Austrije, Mađarske i Čehoslovačke. Iako su neki tadašnji političari predvođeni Masarykom predlagali da se stvori svojevrsni 'slavenski' koridor koji bi preko Gradišća povezao Čehoslovačku i Jugoslaviju, prijedlog je odbijen na pariškoj mirovnoj konferenciji.

Poslije referenduma iz 1921. Hrvati koji na tom području žive od 16. stoljeća našli su se podijeljeni u različitim državama. Nakon Drugog svjetskog rata situacija se dodatno zaoštrila - ovdje je povučena tvrda granica istoka i zapada, poznatija kao željezna zavjesa. No rodbinske i prijateljske veze među ljudima i selima opstale su. Čuli smo za procjene da se u 16. stoljeću na ove prostore doselilo preko 200.000 Hrvata, dok danas crkvene procjene govore o brojci od 35.000, a službeni popisi i manje.

Da je granica povučena cik-cak, pokazuje i primjer da smo do Eisenstadta/Željeznog najbližim putem išli preko Soprona u Mađarskoj. Tako da smo ipak jučer potrošili zadnje forinte, i to na što drugo nego na šopronjsko pivo. Dok smo se mučili s pivom i čipsom, javila nam se ljubazna gospođa iz obližnjeg Koljnofa, učiteljica u hrvatskom vrtiću.

Gradišćanski Hrvati ponosno ističu da se naša nogometna reprezentacija ovih dana za Euro pripremala u južnom Gradišću. Mi smo, eto, da slika bude potpuna, posjetili srednje i sjeverno. Dakako da smo obišli i glavni grad te savezne države, Eisenstadt ili Željezno

Naime, u četvrtak kasno navečer smo došli u Filež, a tamo je ORF htio snimiti kratki prilog. Da spasimo stvar, a i vidimo to Željezno, pojavili smo se u studiju. U ugodnim razgovoru s domaćinima obišli smo cijelu zgradu, koja je (gle zanimljivosti) jednaka kao i u šest drugih regionalnih centara, a arhitekturom podsjeća na podmornicu. Posebno zanimljivo bilo je u redakciji za manjinske grupe, kojih je nekoliko. Nakon intervjua malo smo se zaigrali s puštanjem glazbe, dok je gospođa koja vodi vijesti na mađarskom iz susjednog studija zamalo srušila pregradni panel lupajući zbog preglasne glazbe.

Hrvatska redakcija emitira dnevni program na radiju Gradišće, vijesti na hrvatskom te dnevnu emisiju od pola sata. ORF nedjeljom emitira polusatni magazin 'Dobar dan Hrvati', a tu je i višejezični nedjeljni magazin za manjine u trajanju od 45 minuta.

Vožnja od Željeznog na sjeverozapad i konačno, konačno vjetar u leđa. Trenirke smo razvukli kao jedra i biciklističkim stazama uz obližnje jezero Neusidler, kroz vinograde i voćnjake pune zrelih trešanja osjetno lakše nastavili dalje. Dakako, za uspomenu smo ih obrstili, ali i poslikali Nokia Lumijom. Inače, jezero je ogromno, oko 183 km, a vrlo plitko, kažu da ga se doslovce može pregaziti. Na odredište opet stižemo u večernje sate, i to s prvim kapima kiše - Parndorf. Po preporuci smjestili smo se kod župnika, a sasvim slučajno, danas je u toj župi bila i crkvena noć, po prvi put.

Koncert, misa, izložba, projekcije, pa opet koncerti do iza ponoći. Koncept koji će poput noći muzeja jednom doći i kod nas. Naš domaćin, župnik, vrlo je aktivan i svestran - spiritus movens društvenog, kulturnog i vjerskog života. Crkva je inače ovdje glavno okrilje i čuvar identiteta.

I tako, dok je velečasni sa svojim bendom širio crkvom taktove korala i drugih pop uspješnica, uz zvukove pjesme 'Vjeruj u ljubav', mi smo mislima već tonuli u novi dan.