Više sugovornika tportala potvrdilo je da se prilikom obnove 158 tisuća kuća, što je doista bio ogroman pothvat za državu poput Hrvatske, de facto zaobilazilo zakone koji su regulirali gradnju - prije svega zbog sporosti sustava i potrebe da se posao završi na vrijeme. U tom segmentu ne bi trebala postojati formalna odgovornost, no 'fuš' koji je evidentno postojao trebalo bi biti lako istražiti. Sva dokumentacija nalazi se u Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, pravnom slijedniku tadašnjeg Ministarstva obnove i razvitka.

Da nisu izdavane građevinske dozvole, neizravno je potvrdio sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, koji je od 1995. godine bio zadužen za poslijeratnu obnovu područja sada stradalog u potresu. 'Nisu rađeni projekti, nego upute za sanaciju', otkrio je u utorak ujutro. Ustvrdio je i da 'nijedna kuća novoobnovljena nakon rata nije srušena do kraja, što znači da je ispunila svoju svrhu'. Rađene su, izjavio je, 'prema tadašnjim standardima'.

Ipak, s terena dolaze vijesti o dvadesetak godina starim objektima označenim crvenom naljepnicom koji će se evidentno morati potpuno ukloniti, što znači da su se barem u nekim slučajevima standardi eklatantno zaobilazili.

'Sve što je rađeno kroz obnovu trebalo je proći u potresu gotovo pa netaknuto. Eventualno je moglo doći do padanja žbuke. Tu ni crijep nije smio opasti, a imamo mrtvih. To nije ništa drugo nego kriminal', izjavio je u ponedjeljak riječki arhitekt Marin Račić.

'Zakon o gradnji ni tada ni danas nije omogućavao brzu proceduru'

Svih 158 tisuća kuna obnovljenih ili izgrađenih u procesu čiji se najveći dio odvijao od 1995. do 2000. godine po propisima se 'smatra legalnim', što znači da je njihovim vlasnicima ili korisnicima omogućeno da ih naknadno legaliziraju. Svaki taj objekt po završetku je dobio zapisnik koji su potpisale sve osobe uključene u obnovu ili izgradnju, a oni se i danas čuvaju.

Zakonom o obnovi koji je vrijedio u tom periodu kuće su se prema razini oštećenja svrstavale u šest kategorija. Za prve tri vlasnicima su odobravana sredstva kako bi ih obnavljali u vlastitoj režiji, dok je za one s većim oštećenjima taj posao obavljala država. Kako stoji u zakonu, obnova je obuhvaćala sanaciju ili izradu nosivih zidova, međukatnih konstrukcija i stubišta, izradu krovne ili stropne konstrukcije, dimnjaka i krovne limarije, te ugradnju vanjskih vrata i prozora. Za izvođenje radova mogle su se kvalificirati fizičke ili pravne osobe registrirane za obavljanje takvih djelatnosti, koji su se odabirali na temelju javnog natječaja.

'Zakon o gradnji ni tada ni danas nije omogućavao brzu proceduru i umjesto da ga se promijeni, uvijek se traže prečice za zaobići - kako kod poslijeratne obnove, tako kod obnove Zagreba ili poticanja investicija. Ne zna se što je gore: da se gradilo mimo zakona, ili da se za bilo koji ozbiljan pothvat trebalo donijeti poseban zakon jer postojeći ne funkcionira', smatra arhitekt i donedavni predsjednik Društva arhitekata Splita Dragan Žuvela.

Zanimljivo, i u današnjoj verziji Zakona o gradnji postoji iznimka upravo za situacije poput ovih. Naime, u slučaju ugrožavanja ljudi posljedicama prirodnih nepogoda, rata i drugih sličnih okolnosti, za otklanjanje posljedica tih događaja moguće je graditi objekte i bez građevinske dozvole, no oni se u roku od dvije godine moraju ukloniti ili se za njih mora ishoditi građevinska dozvola.

To nema veze s procedurom, to je čisti kriminal

Iskusni splitski arhitekt Ante Kuzmanić, koji je prije dvadesetak godina kao zaposlenik tvrtke Konstruktor sudjelovao u obnovi 520 razrušenih objekata u Konavlima, za tportal kaže da se taj posao odvijao na temelju uviđaja na terenu, zapisnika i nalaza statičara i drugih stručnjaka, no bez građevinskih dozvola i po skraćenoj proceduri. Na upit zašto je to tako, odgovara jednostavno:

'Zato što obnova vjerojatno ni do danas ne bi bila završena'.

No, Kuzmanić upozorava na to da - barem na dubrovačkom području - ovo nije vrijedilo za objekte koji su morali biti potpuno izgrađeni iz temelja. Takve kuće morale su se raditi po propisima.

'Dakle, obnova vrijedi za sanacije krovova, nadvoja i drugih elemenata. Čak i konstruktivna sanacija, pojam koji se često spominje u slučaju sanacije šteta potresa u Zagrebu, predstavlja nešto više jer podrazumijeva dovođenje objekta u bolje stanje u odnosu na stanje prije potresa. To je posao koji su gradovi poput Beča, Graza i drugih obavili prije više od dvadeset godina, a koji i Hrvatska mora napraviti za zgrade izgrađene prije potresa u Skopju 1963. godine. Propisi o zaštiti protiv potresa tada su se drastično postrožili, a nakon toga kriteriji su dizani u još nekoliko navrata', objašnjava Kuzmanić.

Ukratko, dodaje, nove kuće i prije trideset godina i danas moraju se raditi po propisima, što uključuje one koje su dobile crvenu oznaku od strane statičara.

'A ono što smo ovih dana vidjeli na terenu zbilja je šokantno. Betonske ploče ne smiju se postavljati bez vertikalnih 'cerklaža', s građevinskom dozvolom ili bez nje. To nema veze s procedurom, to je čisti kriminal', zaključuje ovaj arhitekt.