U potragu za Boeingom 777 početkom tjedna uključili su se timovi iz devet zemalja, među kojima i američki, međutim do danas nije pronađen nikakav trag aviona ili putnika.

Stručnjaci smatraju da je nesreća, što god da ju je uzrokovalo, bila katastrofalna i brza. Budući da se dogodila nad vodom u Južnom kineskom moru ili eventualno u Tajlandskom zaljevu, moguće je da će proći mjeseci ili čak godine prije nego što stručnjaci otkriju što se stvarno dogodilo. Primjerice istražiteljima su trebale dvije godine da izvuku crnu kutiju Air Franceova leta 447 koji je pao 1. lipnja 2009. godine.

Na prvi pogled može se činiti neobično da posada nije poslala baš nikakvu poruku da je u opasnosti. No iskusni piloti znaju da se u zrakoplovu u kritičnim situacijama moraju ravnati prema mantri: 'Pilotiraj, navigiraj, a potom komuniciraj.'

Pilot bloger Patrick Smith ovih je dana napisao da ga šutnja malezijske posade uopće ne čudi.

'Zapravo nije uobičajeno da se šalje poruka za uzbunu. Obično se stvari odvijaju na jedan od dva najčešća načina. Prvi je da se dogodi nešto tako katastrofalno i tako iznenadno da nema dovoljno vremena za uzbunu. Drugi je da posada djeluje u skladu s treningom u kojem se uči da je komunikacija sa Zemljom sekundarna u odnosu na rješavanje hitnog problema', objasnio je Smith.

To je vjerojatno razlog zbog kojeg kapetan Zaharie Ahmad Shaw i prvi časnik Fariq Abdul Hamid nisu poslali poziv u pomoć. No kako je moguće da kontrola leta nije znala gdje je zrakoplov pao?

Nad oceanom ne postoje zrakoplovni radari

Prije svega treba znati kako je ideja da su piloti stalno u kontaktu s kontrolorima leta ili da se avioni neprekidno prate radarima zapravo obična zabluda. Kada se zrakoplov udalji 200-tinjak i više kilometara od obala mora on izlazi izvan dometa radara. Od toga trenutka posada sa Zemljom komunicira radio uređajima visoke frekvencije i to tako da na određenim točkama javljanja prijavljuje svoj položaj, visinu i brzinu zraka. Let na visini od 11 km obično je vrlo nezanimljiv tako da je pauza u komunikaciji između točaka javljanja uobičajena. Osim toga neki zrakoplovi imaju računala koja sama prijavljuju podatke.

Činjenica je da suvremeni zrakoplovi imaju sustave koji koriste GPS navigaciju, međutim oni služe posadi, a ne kontroli leta da sazna gdje se zrakoplov nalazi. Suvremena tehnologija dovoljno je napredna da bi se moglo urediti da svaki zrakoplov šalje podatke o svojem položaju satelitima, međutim to bi koštalo na milijarde dolara.

No dok civilne službe i kompanije nemaju radare raspoređene nad morem, vojne i špijunske agencije uglavnom imaju. To znači da postoji prilično velika vjerojatnost da je pad malezijskog aviona ipak zabilježio neki radar baš kao što je 1983. snimljen napad sovjetskog lovca na korejski civilni avion.

Osim toga, prema Reutersu malezijski let 370 bio je opremljen ACARS-om, računalnim sustavom za održavanje koji zrakoplovnoj tvrtki može prenijeti podatke o potrebnim mehaničkim popravcima ili prilagodbama. Mada taj sustav uobičajeno ne prenosi informacije u stvarnom vremenu, ipak to zna napraviti povremeno tijekom leta. Upravo je ACARS pomogao istražiteljima da utvrde zašto je pao Air Franceov let 447. Boeing također ima i napredan sustav Airplane Health Management koji u stvarnom vremenu nudi rješenja za probleme i omogućuje nadzor nad letovima, međutim let 730 ga nije koristio.

Trag nesreće je velik, no ocean je još veći

Činjenica da ni nakon tri dana potrage nije pronađen nikakav trag pada zrakoplova jest neuobičajena, ali nije bez presedana. Najvjerojatnije objašnjenje jest da istražitelji traže na krivom mjestu. Postoji također mogućnost, mada mala, da je zrakoplov uglavnom ostao u jednom komadu prije nego što je potonuo.

Stručnjaci smatraju da je preuranjeno nagađati što se dogodilo sa zrakoplovom iako se spekulacije kreću od terorističkog napada i namjernog obrušavanja pilota, preko kvara na ključnim dijelovima, do požara i eksplozivne dekompresije.

No svi se slažu da je katastrofa morala biti iznenadna, a kako se gotovo sigurno odigrala na velikoj visini, na kojoj pušu snažni vjetrovi često brzinama većim od 50 m u sekundi, djelići zrakoplova morali bi biti razasuti po velikoj površini. Lakši dijelovi poput komada repa i krila obično se rasprše na velike daljine, dok teži poput motora uglavnom padaju ravno dolje. To se dogodilo s raketoplanom Columbia, međutim njegovi su dijelovi pali na zemlju. Pronalaženje ostataka u moru mnogo je teže.