Pregovore s Europskom komisijom, Europskom središnjom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom, Sirizina vlada je sabotirala politikantskom ucjenom: konačnu odluku o reformama i preliminarnoj analizi održivosti duga prepustila je referendumu. Pritom se Cipras pozvao i na 'nacionalno dostojanstvo', izmišljotinu koja je – znamo iz iskustva – najteži oblik političke i moralne neubrojivosti. (Pokušaj Atene da u minut do dvanaest ishodi koncesije ne spada u ovu priču već u povijest diplomatskog amaterizma).

Grčka vladajuća elita je tako u Eurozoni i Europskoj uniji izazvala krizu bez presedana čije je posljedice nemoguće predvidjeti. Ta kriza može ugroziti i europski mir, no jednako je dalekosežan njen negativan utjecaj na poimanje dužničko-vjerovničkog odnosa, pa i same demokracije.

Ljudi, obrtnici, poduzeća, banke i države svakodnevno ulaze u bezbrojne i raznolike dužničko-vjerovničke odnose, od kupovine kruha u pekari, preko nabavke čavala ili kupovine novca (kredit), do trgovine državnim obveznicama. Čitav taj sustav, vitalan za funkcioniranje civilizacije, počiva na drevnom načelu rimskog prava pacta sunt servanda: ugovore valja poštivati, dakle obveze valja ispunjavati i dugove treba vraćati. U suprotnom bi čovječanstvo ubrzo podleglo kaosu i nasilju.

U sveopćoj konfuziji pojmova, agresiji neznanja i antiliberalnoj histeriji pojavila su se mišljenja kako nije nemoralno vraćati dugove i kako su vjerovnici (!) krivi za nastanak duga i pritom se nonšalantno ignorira notorna činjenica da svaki dug nastaje slobodnom voljom dužnika.

Zamislite situaciju u kojoj prijatelju posuđujete tisuću kuna i on vam na dan dospijeća kaže kako vam novac neće vratiti jer nevraćanje dugova nije nemoralno, kako ste sami krivi što ste mu posudili novac i pritom vas optuži kao 'neoliberala' i eksponenta krupnog kapitala koji mu nameće štednju (a eto i nobelovac Paul Krugman kaže da je štednja pogubna) te kako ne može pristati na 'okove financijske discipline' jer mu tih tisuću kuna treba za 'razvoj'. Ako takvom (bivšem) prijatelju zaprijetite tužbom i ovrhom jamačno će uzvratiti da mu nemate pravo dirati u dostojanstvo.

Na ovakav primjer će antiliberali vjerojatno povikati 'da, ali to nije isto'. Ne. Isto je. Predana vrijednost uvijek traži protuvrijednost, neovisno o tome radi li se o novcu koji dugujemo pekaru za kruh, banci za kredit u švicarskim francima ili o državnom dugu. Ista je i pravna i moralna narav privatnog i javnog duga: prihvaćanjem zaduženja dužnik slobodnom voljom preuzima obvezu povrata novca. Da nije tako vjerovnici državnih dugova sami sebe bi unaprijed osudili na propast i međunarodni dužničko-vjerovnički sustav odavno bi se raspao.

Doduše, i spomenuti Paul Krugman tvrdi da se državu ne može tretirati kao klasičnog dužnika. Nije sasvim u krivu, ali utoliko gore. Upravo u onome u čemu Krugman vidi prednost krije se još veća opasnost. Država se, za razliku od 'običnih' dužnika u izbjegavanju svojih obveza uvijek može pozvati na suverenost koja je u pravilu izlika za iracionalnu samovolju. Također, državne dugove uvijek plaćaju samo jamci, a jamci su (uvijek) građani koji, pak, za razliku od klasičnih jamaca, (nikad) ne postaju jamci svojom slobodnom voljom nego pukom nesrećom što su se rodili u državi kojom upravlja neubrojiva politička elita.

Ipak, dok su u Grčkoj javni sektor i plaće u javnom sektoru rasli (zvuči poznato?) svi su bili zadovoljni: i oni koji su primali četrnaestu plaću i oni koji su otišli u mirovinu u pedeset i drugoj godini. (Ne zaboravimo i nepotrebno visoke troškove grčke vojske iza kojih stoje poslovično budalasti nacionalistički motivi). No, kad god takva Ponzijeva šema dođe na naplatu, svi se čude kao glista kiši. U redu, možda svaki dužnik ima pravo na svoje ludilo, ali u trenutku kada se kockarnica zatvori mora biti svjestan da više ne može živjeti preko svojih mogućnosti. Sve drugo je prijevara, jeftina predstava u kojoj se okrivljuju vjerovnici (mržnja dužnika prema vjerovnicima je zanimljiv psihološki sindrom), Angeli Merkel crtaju Hitlerovi brkovi (što je odvratno) i izgovaraju floskule o tome kako štednja guši grčku ekonomiju, a nitko se ne pita kako je sve počelo i je li grčku ekonomiju odavno ugušilo manijakalno zaduživanje kojim je financirano lažno blagostanje. Ne razgovara se o suludim pothvatima prethodnih grčkih vlasti nego o strahotama štednje, kao da nakon mahnitog trošenja bez pokrića štednja ima alternativu, a nema, jer povrat duga bez štednje (ili prodaje resursa) nije moguć iz sasvim jednostavnih matematičkih razloga, kako za Grčku tako i za lažnog prijatelja s početka priče ako želi (a mora) vratiti onih tisuću kuna, pa makar sa samim sobom održao referendum. Dug je dug, lijepo i s prikladnom dozom patosa kaže Đorđe Balašević.

Šteta koju su građanima Grčke nanosile njene političke elite neodgovornim zaduživanjem isuviše je velika da bi se mogla nadoknaditi bezbolno. Nema tog referendumskog pitanja ni referendumskog ishoda, nema te politike koja bi nekom čarolijom dokinula grčke dugove a reforme koje će umanjiti javne troškove učinila suvišnim ili lagodnim. Ne može se na referendumu odlučivati o tome je li dužnik u obvezi ispunjenja ili nije. Ne mogu se referendumom odbijati vjerovnikovi uvjeti nakon što je dužnik na bezbroj načina dokazao svoju neodgovornost. Ne može se, jednostavno, na referendumu odlučivati o nečem što spada u željeznu logiku elementarnog računovodstva, zapravo u željeznu logiku matematike.

Odluka Sirize da prihvaćanje ili neprihvaćanje europskih uvjeta prepusti referendumu pokazuje i još jednom da je referendum sve samo ne 'festival demokracije' već da je demagoški, možda i totalitarni ritual. Da bi bilo koja i bilo čija politička odluka stekla demokratski legitimitet nije dovoljno da iza nje stane statistička većina već mora zadovoljavati elementarne moralne i racionalne kriterije i to neovisno o tome što o tim moralnim i racionalnim kriterijima misli ta ista statistička većina. Već sama činjenica da se referendum održava o nečem što prkosi stvarnosti, razumu, pravu i moralu i o čemu ne bi smjelo biti rasprave – a to su obveze dužnika, nužnost umanjenja (i inače uvijek opasnih) javnih troškova i europska stabilnost i mir – taj referendum ab ovo lišava demokratskog legitimiteta kakav god bio njegov ishod.

Nažalost, u posljednjih četvrt stoljeća bili smo svjedoci mnogih idiotskih referendumskih pitanja koja su prkosila i stvarnosti i demokratskim vrednotama i razumu i moralu i čija je jedina svrha bila uveseljavanje budala. Posljedice su – znamo iz iskustva – bile tragične. Kada bi se demokracija odrekla svojih racionalističkih i humanističkih ishodišta i kada bi počivala isključivo na sirovoj sili većine bilo koja svinjarija i bilo koja glupost bi na referendumu mogla steći 'demokratski legitimitet', a svijet bi se pretvorio u razbojište kojim haraju ničim sputane, suverene narodne volje. Što god tko mislio o etimologiji riječi demokracija, ponajbolju i najtočniju definiciju tog pojma izgovorio je još prije dva stoljeća John Adams, drugi predsjednik Sjedinjenih Država: demokratska republika nije vladavina ljudi već vladavina prava

Meritum demokratske krize u Grčkoj ne nalazi se u tome hoće li Bruxelles 'grčkom narodu' nametnuti ovo ili ono već u iracionalnom ponašanju grčke političke elite. Primoravanje političkih elita na obuzdavanje javnih troškova u granicama fiskalnog kapaciteta središnji je ekonomski i demokratski imperativ moderne epohe. Ekonomije koje počivaju na proračunskom deficitu i visokim javnim troškovima i u kojima se građani korumpiraju masovnim zapošljavanjem u hladovini preplaćenog javnog sektora nisu samo dugoročno neodržive nego su obična kriminalna prijevara. Pravi 'festival demokracije' bit će trenutak u kojem će moralno i racionalno odgovoran političar reći da tako više ne može i da se takvo što nikada nije ni smjelo dogoditi i, dakako, trenutak u kojem će demos to konačno shvatiti.