Djed Mraz juri na raketi i padobranima izbacuje poklone željene u tisuću pisama! U prvi tren možda ste pomislili da je (ponovo!) riječ o produktu iz nikad uspavanih radionica internetskog trasha, ali nije. Riječ je o naslovnici prosinačkih Radosti iz 1959. godine, popularnog šarenog mjesečnika za djecu mlađeg uzrasta koja ljepše od stotine znanstvenih knjiga sumira dva specifična fenomena svijeta mašte jugoslavenske djece živahnih pedesetih godina - susret s Djedom Mrazom i svemoguće svemirske rakete. Stoga u pauzi biranja između Spidermanovog vozila i bežično upravljanog helikoptera, poklona za dijete, nećaka ili vas same, vrijedi se podsjetiti kako je nastala uzbudljiva prosinačka kupovna manija. Ho, ho, ho...

Darivanje dekretom

Kako to obično biva, mjeseci i godine, nakon poraza nacizma i uspostave nove vlasti, prošli su u stvaranju novih prazničkih dana. Splet

okolnosti je htio da prosinac bude orobljen proslavama - 29. studenog slavila se Republika, 22. prosinca Armija, a na ispraćaju godine - Dan dječje radosti! Potonji nije bio zamišljen kao formalan datum u kojem političari dosadno pričaju o ulozi djece već kao najozbiljniji projekt praćen razvojem specifične simbolike i aktivnosti.

'Na taj način napredni roditelji polako, ali sigurno brišu sve nazadne religiozne predrasude vezane za neke zimske crkvene praznike, te ih zamjenjuju naprednim i zdravim shvaćanjima o praznovanju Nove godine', poručila je javnosti u prosincu 1953. godine predsjednica društva Naša djeca, zaduženog za stvaranje doživljaja novog praznika. 'Nazadna' religija koja je bila meta bili su Nikolinje i Božić oko kojih je već postojao izgrađen koncept darivanja djece, pa ne začuđuje ljutnja Naše djece jer je 'još uvijek na žalost tužan fakat da mnogi čak i dobri aktivisti tada djecu darivaju'. Poklanjanje je trebalo učiniti toplijim i ljepšim za što će se pobrinuti Djed Mraz.

Život sa zekom

'Kod Djeda Mraza', 'Djed Mraz donio radost', 'Djed Mraz obilazi' samo su dio gomile naslova koji su ranih pedesetih stvarali uzbuđenje s prosinačkih stranica novosti (!), tjednih dječjih rubrika i specijaliziranih tiskovina za djecu, a čak je škola počela pričati o njemu. Nastao kao neobična kombinacija tradicionalnog darivatelja Sv. Nikole, ideološki bliskog sovjetskog Deda Moroza i naravno američkog Santa Clausa rođen je novi domaći dječji heroj! Jugoslavenski Djed Mraz je živio u snježnoj gustoj šumi sa zecom kurirom, vukom zaštitnikom, vjevericama koje slažu darove, lijom voditeljicom domaćinstva... Određena zbunjenost je vladala oko Djedovog prijevoznog sredstva - saonice na ilustracijama vrlo često vuče konj, ali u istom tekstu spominjali bi se i jeleni koji 'odmaraju za vožnju'! Djed Mraz nije koristio dimnjak već je dolazio na vrata 'dobre' djece i ispred njih ostavljao darove.

Iako je djed stvoren kao veseli lik za djecu, oko njega su se lomila ideološka koplja. Jugoslaveni, s obzirom na upravo tekući sukob sa SSSR-om (npr. Rusi se iz junaka odjednom kroz dnevne karikature i šale ismijavaju kao 'dosadni roboti' i sl.), Djeda Mraza stvaraju prema američkom imidžu vidljivom već i po izboru crvenog odijela. Naime, Staljin je nerijetko inzistirao na plavoj odjeći.

Bajka

U razdoblju oko Dana dječje radosti organizatori su sugerirali stvaranje svijeta bajkovitosti za djecu. U jutarnjim satima kina su besplatno projicirala hitove Walta Disneyja – 'Snjeguljicu', 'Mickey Mousea', a popodne se odlazilo u zabavne parkove s jeftinijim slatkišima i

rekonstrukcijom Djedove šume. Već tada je nastala i danas živa praksa mini-vlakova koji su na čelu s Djedom Mrazom 'strojovođom' vozili djecu gradskim ulicama ili oko HNK, kao što je bio slučaj u Zagrebu. U Pulu je pak 1956. godine Djed Mraz došao s morske strane, brodom, izazvavši delirij među okupljenom djecom!

Opis riječke alegorijske povorke u prosincu 1954. godine najljepše dočarava Djedovu egzistenciju u složenom društvu kao što je bilo jugoslavensko - na čelu kolone koja prolazi Korzom nalazi se, naravno, Djed Mraz, iza njega Snjeguljica i sedam patuljaka, zatim Titovi mornari, izviđački logor, Pinokio, pa sekcija narodnih tamburica! Srećom, djecu nije zanimala ideologija, već samo sreća i uzbuđenje čiji vrhunac je stizao dobivanjem poklona. Darivanje je bilo visoko planski organizirano izdvajanjima i donacijama unutar radnih kolektiva, sindikata i pionirskih sekcija. Bile su to godine nestašice, pa su djeca bila presretna ispletenim rukavicama, gumenom lutkom, paketom slatkiša ili čak kilogramom južnog voća. Poprilične dileme izazivala je 'nejednakost' među darovima. Naime, ukoliko bi pojedini kolektiv bio bogatiji i njihova djeca su bolje prolazila, a takve su pojave osuđivane kao ni manje ni više nego antirevolucionarne.

Nama pak, neopterećenima ispraznim politiziranjem, ostaje samo pročitati stihove tih godina nastale pjesme dječjeg pisca Stjepana Jakševca: '...glasnik zeko dalje javlja, a za njim već stiže Djed, i pred vrata svakom stavlja, nekom darak - nekom led.'