Ovih dana obilježava se 14. godišnjica rata u Iraku, poznatijeg i po nazivu Drugi zaljevski rat, koji je od 2003. do 2010. vodila koalicija od 48 zemalja predvođenih Sjedinjenim Državama u cilju okupacije Iraka i svrgavanja tamošnjeg diktatora Sadama Huseina. Glavni povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje u Huseinovu posjedu koje se smatralo prijetnjom Americi. Drugi razlozi za rat, prema nekim službenicima SAD-a, bila je navodna suradnja Huseina i Al Kaide, ali nijedan dokaz o suradnji ili vezi između njih nije nikada pronađen, dok je razloge poput nafte Washington u potpunosti zanijekao. Broj mrtvih u sukobu nije poznat, no procjene sežu od najmanje 150.000 do najviše milijun, a čak ni nakon uspostavljene nove vlade i prvih slobodnih izbora u Iraku situacija je i dalje više nego problematična
Do Drugog zaljevskog rata došlo je nakon što je u rujnu 2002. tadašnji američki predsjednik George W. Bush ustvrdio kako Irak posjeduje oružje za masovno uništenje i pomaže teroristima. Bagdad je te tvrdnje opovrgao, no unatoč negiranju, u studenom iste godine Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što je prihvatio i dopustio UN-ovim inspektorima pretrage.
Iduće godine, vođa inspektora Hans Blix otišao je u Irak, no nije našao nikakve tragove zabranjenog oružja procjenjujući kako je Irak uništio oružje za masovno uništenje još prije 10 godina. No Bush tom ocjenom nije bio zadovoljan; ponovio je kako Irak skriva svoj arsenal od inspektora i da pomaže teroristima.
vezane vijesti
Kako bi prisnažio svoje tvrdnje, Bush je zatražio od državnog tajnika Colina Powella da održi prezentaciju u Vijeću sigurnosti kako bi predstavio navodne dokaze o tome kako Irak posjeduje pokretne laboratorije u kojima proizvodi antraks te da planira nabaviti nuklearno oružje. Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu vojne intervencije, SAD je 17. ožujka 2003. objavio ultimatum kako Sadam Husein mora 'napustiti Irak u roku od 48 sati ili će biti rata'. Budući da se to nije dogodilo, SAD i Velika Britanija, potpomognuti koalicijom od 48 zemalja, započeli su rat.
Koalicija od 48 država koju je predvodio SAD, a koja je uključivala sve NATO-ove članice i Afganistan, brojala je oko 315.000 vojnika, a Irak je imao 50.000 vojnika više, no i bio znatno oslabljen zbog dugogodišnjih sankcija. Budući da Turska nje dozvolila udar na Irak sa svog teritorija, napad je 20. ožujka krenuo iz Kuvajta.
Irak je prvih dana vodio prilično tvrd otpor na jugu zemlje te je zapalio izvore nafte uz granicu s Kuvajtom kako bi izveo kaos dok su Kurdi na sjeveru zemlje započeli s napadima na iračku vojsku. Koalicija je s vremenom počela postizati sve veće uspjehe, potpomognuta masovnim dezertiranjem iračke vojske pa su tako u kratkom roku osvojeni gradovi Basra, Umm Kasr i Nassiriya. Ubrzo su koalicijske snage stigle i do Nadžafa, a potom i Bagdada u kojem je odmah nakon oslobođenja srušen Huseinov kip, čime je i simbolično prekinuta njegova 24-godišnja vladavina. Husein se pak dao u bijeg i uspješno se skrivao sve do 13. prosinca te je nakon suđenja smaknut vješanjem.
Predsjednik Bush 1. svibnja održao je govor na nosaču aviona USS Abraham Lincoln te proglasio kraj vojnih operacija, uz transparent 'Misija izvršena'.
Koalicija je objavila da je do svibnja 2003. poginulo tek 139 američkih vojnika te 33 britanska. Sama invazija trajala je tek nešto više od mjesec dana, a suočeni s nestankom Huseinova režima, Iračani su isprva spontano s oduševljenjem dočekali Amerikance. Međutim, nakon oslobođenja nastao je vakuum u moći koji je prouzročio kaos i pljačku te razaranja vrijednih povijesnih spomenika usred općeg nereda diljem države. Isto tako, ubrzo su počeli gerilski napadi pobunjenika na vojnike koalicije koji su postali znatno pogibeljniji nego izravne bitke.
Prema službenim podacima, Sjedinjene Države do listopada 2009. na rat u Iraku potrošile su 690 milijardi dolara, što je oko 2.300 dolara troškova po američkom stanovniku, a London je priznao kako ih je rat stajao 9,24 milijardi funti. U kojoj mjeri su to ogromni troškovi, ponajbolje je ustvrdio Joseph Stiglitz, nobelovac i bivši ekonomist Svjetske banke koji je kazao kako je rat u Iraku glavni krivac za slabljenje američkog gospodarstva.
Američki predsjednik George W. Bush pri kraju svog mandata priznao je pojedine greške, ali je isto tako izjavio da nije zažalio zbog toga što je pokrenuo rat zbog uvođenja demokracije i eliminiranja Huseinova režima u toj državi. Nakon odlaska Busha s dužnosti predsjednika, njegov nasljednik Barack Obama u kolovozu 2010. pokrenuo je masovno povlačenje američkih vojnika iz Iraka, čime je nakon sedam i pol godina završen rat.
Među pozitivnim su posljedicama svrgavanje diktature Huseina, uvođenje kakve-takve demokracije i ukidanje sankcija. Međutim, pojavile su se i mnoge negativne posljedice pa je tako zdravstveno stanje u zemlji palo na razinu koja nije zabilježena u toj državi još od 1950-ih. Pothranjenost među djecom porasla je s 19 posto prije rata na prosječno 28 posto, a oko 70 posto stanovništva nema pristup pitkoj vodi. U prosjeku, čak 70 posto djece u Iraku boluje od psihičkih problema, a više od polovice liječnika napustilo je državu.
