'Dakle svaka odluka u životu stvar je osobnog odabira: kao što je u pravilu besmisleno pitati čovjeka zašto se oženio, tako nema velike svrhe ni objašnjavati motive mog poteza. Na svijetu postoji jako velik broj profesora koji su u isto vrijeme svećenici ili đakoni, uvijek tako da budu na korist i dobro drugim ljudima, pogotovo onima kojima su potrebni', kaže Trogrlić za tportal.

Rođeni Imoćanin, završio je studij povijesti i doktorat na Sveučilištu u Beču, potom studij filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, a na koncu studij teologije na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu, na kojem je apsolvirao i iz liturgijske teologije.

Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu ipak predaje modernu i suvremenu povijest, a autor je nekoliko knjiga te znanstvenih i stručnih radova iz moderne povijesti Dalmacije. Prije dvije godine s kolegom Reljom iskoristio je slobodnu studijsku godinu, koju po propisanim uvjetima odobrava dekan, kako bi se pripremao za formaliziranje svećeničkog poziva.

A sve je išlo prema tome: Trogrlić je, naime, i kao laik radio s obiteljima i mladima, potom je formaciju za svećenike kandidate primio u Papinskom kanonskom zavodu u Rimu, da bi u lipnju prošle godine bio zaređen za đakona. Od tada je djelovao u policijskoj kapelaniji u Splitu.

'Vođen sam isključivo plemenitim motivima jer sam svjestan toga da oko mene ima jako puno potrebitih: prije svega stradalnika Domovinskog rata i njihovih obitelji, osoba koje nemaju nikoga na ovome svijetu, ljudi kojima je potrebna samo riječ ohrabrenja ili podrške. Nemam nikakvih drugih ambicija osim čisto kršćanskih', govori nam Trogrlić. Najavljuje ipak da će svoje svjetovne obveze obavljati redovno kao i dosad, u punom radnom vremenu i bez smetnji.

'Ostajem profesor, dakako. Duhovnim i pastoralnim pitanjima bavit ću se u slobodno vrijeme i vikendima, nikad nauštrb svog posla. Ali važno mi je da uvijek mogu stati iza svojih riječi, da me vode plemeniti motivi', zaključuje Trogrlić. O svojim motivima i planovima nije želio dalje ni govoriti: njegov angažman je javna stvar, kaže, pa najbolje da ga po tome ljudi i sude kada dođe vrijeme za to.

Slično govori njegov kolega i novopečeni svećenik Hrvoje Relja, smijući se na našu konstataciju da s Trogrlićem ima gotovo pa paralelnu biografiju: upoznali su se, kaže, nakon prvih studija, a posljednjih godina putovi su im se nekako uskladili. I on će pored svećeničke dužnosti pri Vojnom ordinarijatu nastaviti s profesurom na Filozofskom fakultetu, na kojem predaje povijest srednjovjekovne filozofije i metafiziku. On je, inače, najprije završio studij strojarstva na splitskom FESB-u, a potom na Papinskom sveučilištu Regina Apostolarum u Rimu stekao stupanj licencijata i doktorata iz filozofije te licencijata iz fundamentalne teologije.

'Motivi su nam vrlo slični, to je naprosto pomaganje potrebitima. Uostalom, i profesorsko i svećeničko zvanje posvećeno je drugima: jedno ima zadatak prenošenja znanja, drugo dušobrižništvo. Obje službe su u službi istine. Cijelog života pokušavao sam raditi i biti na dobro ljudima, bilo kao laik, bilo sada kao svećenik', govori Relja za tportal.

Njemu smo za kraj postavili uobičajeno pitanje: kako pomiriti znanost i vjeru, odnosno razriješiti dilemu i konflikt koji postoji valjda otkad postoje i znanost i vjera.

'Istinska vjera i istinska znanost ne mogu biti u sukobu, to bi bio potpuni apsurd. Prava istina nije u koliziji ni s jednim, a razna čudaštva ili ekscesi nisu u skladu ni s vjerom ni sa znanošću', kaže Relja.

U radnom vremenu profesor Relja, izvan njega don Hrvoje.