U Tunisu je 11. prosinca upravo okončan 2015. godine sklopljen važan mirovni sporazum između predstavnika sukobljenih libijskih parlamenata iz Tripolija i Tobruka. On polaže temelje budućem miru i ustroju Libije kao jedinstvene države. Sporazum je postignut bez vanjskog posredovanja, što nije beznačajan detalj.

Svi u koje su se Libijci pouzdavali da će im pronaći put k miru, izdali su ih, a krunom političke korupcije i borbe za libijsku naftu svakako valja smatrati činjenicu da je podmićen bio čak i predstavnik Organizacije Ujedinjenih Naroda, Španjolac Barnardino Leon. Britanski tisak objavio je njegovu mail-prepisku o unosnom profesionalnom ugovoru za katedru diplomacije na sveučilištu u Abu Dabiju, koje se OUN 'mirovnjak' dogovorio prihvatiti po završetku misije u Libiji. U mailu mu je pojašnjeno da je loše sazivati mirovne konferencije u kojima bi obje strane bile tretirane kao jednako važne. Iz UAE mu je nakon tog 'savjeta' ponuđen ugovor na 20 godina i plaća od 50.000 dolara mjesečno za spomenuti posao u Abu Dabiju. Osim što je tim sramotnim potezom srozao ugled samog OUN-a, najvažnije međunarodne organizacije svijeta koja bi trebala strogo paziti da 'ne navija' ni za jednu stranu, otvorio je oči Libijcima. Shvatili su da se ne mogu pouzdati u 'pomoć' raznih interesnih skupina koje žele kontrolirati libijsku naftu, dok Islamska država jača, profitirajući na njihovu sukobu.

U hrvatskom medijima libijski sukob je podcijenjen, a prijenos agencijskih vijesti o napadima Islamske države čitateljima ne daje dovoljno elemenata za osobitu analitičku rekonstrukciju tog izrazito fragmentiranog ratnog (ali i diplomatskog, špijunskog i kako ćemo u nastavku vidjeti, interesnog) teatra, njegov odraz na odnose s drugim zemljama, povezanost s političkim, terorističkim i krim organizacijama te stvarni eksplozivni potencijal za svoje okruženje. U to okruženje svakako spada i nama bliska Italija, ali i cijela Europska unija. Ovaj tekst ima za cilj rasvijetliti najvažnije aspekte sukoba, istražiti interesna rivalstva, unutar i izvan Libije, kako bismo pokušali procijeniti realne šanse da se stabilizacija ove zemlje i ostvari.

Interne frakcije i teritorijalni interesi

Dobri poznavatelji Libije tvrde da postoji preko 1.700 različitih naoružanih formacija u Libiji, manje više okupljenih oko 24 političke frakcije koje je OUN pokušao sve pridobiti za jedan pregovarački stol. Vremenom su se dvije iskristalizirale kao ključne, od kojih jedna, koalicija Libijska zora (pretežno) kontrolira nekadašnju talijansku koloniju Tripolitaniju, a druga, s pobjednicima izbora 2012. g., koja (pretežno) kontrolira nekadašnju Kirenaiku te priobalno područje dužine od oko 100 kilometara od Sabrate do granice s Tunisom na krajnjem zapadu.

Glavni grad te 'istočne' Libije je Tobruk, u kojem je i sjedište parlamenta, ali sjedište njihove međunarodno priznate vlade premijera Abdulaha al-Thanija je u Beidi, na krajnjem istoku, blizu Egipta.

Pregovori o miru Tripolija i Tobruka su do 11. prosinca 2015. izgledali kao beznadni. Čak i kada bi 20 od ukupno 24 političke frakcije koje se prilično podudaraju i s plemensko-etničkom raznolikošću Libije, podržale neki prijedlog mirovnog sporazuma, uvijek bi se dogodilo isto. Tripoli ili Tobruk bi naprasno odustali svaki put kada bi suparnička strana pristala.

Važno je reći da postoji i treća velika geografska cjelina u Libiji, bivša kolonija Fezzal. U njoj je kontrola teritorija podijeljena između Libijske zore (sjever), Tuarega (zapad), Tibua (jugoistok) te džihadističkih grupa koje nisu pristupile Libijskog zori.

Seen our map of territorial control in #Libya? (control hasn't changed much since August) https://t.co/4hPs9L3snn pic.twitter.com/oEdZJusL2Y

— PolGeoNow (@PolGeoNow) January 1, 2016

Libijska zora je sastavljena od raznih političkih i vojnih formacija, od bivše Gadafijeve straže do Muslimanske braće i salafitskog klera bliskog al-qaedistima... Na Jugu i sjeverozapadnoj granici (s Tunisom), borbe su povezane s velikim tranzitnim rutama i centrima ilegalne trgovine.

Područje pod kontrolom Islamske države nije veliko (širine oko 250 km), a koncentrira se u središnjem dijelu priobalja (Sidarski zaljev), u i oko grada Sirta (znanom i kao Surt), dok teroristički djeluje i po brojnim drugim gradovima, i u Tripolitaniji i u Cirenaiki, u kojima pokušava osvojiti i druge gradove poput Bengazija.

Islamska država po izvješću OUN-a raspolaže sa svega dvije do tri tisuće obučenih vojnika, ali postoje i neka druga izvješća, poput onog koje je prezentirao Financial Action Task Force. Ova međunarodna organizacija koja se bavi suzbijanjem reciklaže novca i financiranja terorizma, tvrdi da IS raspolaže s čak 15.500 stranih boraca, pored lokalnih sljedbenika i potencijalnih područja na kojima bi islamističke frakcije bez problema mogle pristupiti Dā‘išovom krvavom bratstvu, onako kako je to učinio npr. Boko Haram.

Uzbunjavaju i premještanja većih grupa ljudi koje ulaze u Libiju kroz propusnu pustinjsku granicu s Nigerom, Čadom i Sudanom, za koje se sumnja da dolaze i kao pojačanje Islamskoj državi. Izbjegli civili iz Sirta svjedoče o nazočnosti pripadnika Boko Harama i među vojnicima i među administrativnim kadrom (npr. šerijatski pravnici). U svakom slučaju, Sirt, a to je područje iz kojeg potječe obitelj Gadafi, strateški je položaj. Iz Sirta se kontrolira i obalna magistrala, ali i glavna prometnica pravca sjever-jug, a time i svaka vrsta nelegalne trgovine koja se tim pravcima odvija.

Islamska je država ekspanziju u Libiji doživjela zbog bezvlašća te praznine proizvedene građanskim ratom koji je uslijedio nakon Gadafijeva poraza u Drugom libijskom ratu, između ostataka njegove vojske okupljene u Generalnom Nacionalnom Kongresu. Ta je organizacija od 2014. dobila pridjev 'Novi' ispred Generalni Nacionalni Kongres, a najvažniji joj je čimbenik Libijska zora, koja je apsorbirala čitavu galaksiju organizacija. Među njima su i one koje se smatraju opasnima, kao što je Libyan Islamic Fighting Group, koja se nalazi na popisu terorističkih organizacija Američkog State Departmenta. Tu je i al-Watana koju predvode braća al-Šalabī, od kojih je jedan zapovjednik jedne značajne islamističke milicije, a drugi utjecajni salafitski imam blizak Muslimanskoj braći. Osim njih, dio Libijske zore postali su i umjereniji islamisti iz Lybian Shielda iz Misrate, koji su bili rijetki zagovarači nacionalnog jedinstva u toj koaliciji s nekadašnjim sekularnim protivnicima Gadafijeva režima. Oni su bili pretežno - iako ne i isključivo - demokratski i građanski orijentirani.

Vojskom tobručke vlade, naime, zapovjeda dosta ambiciozni i sposobni general Kalifa Haftar, nekad vrlo blizak svrgnutom diktatoru Moameru Gadafiju. On je bio prisiljen na egzil u Sjedinjenim Državama i to u prilično 'imućnim okolnostima', zbog čega se smatra da je na CIA-inom platnom spisku. On se nakon 20 godina ponovo pojavio u Libiji, kako bi vodio pobunjeničke trupe. Iako je Haftar pokušao izvesti interni prevrat u vladi al-Thanija, na pritisak SAD-a i Ujedinjenih Arapskih Emirata premijer ga je ipak morao imenovati ministrom obrane. Na suprotnoj (tripolitanskoj) strani treba pak podvući značaj Misratske brigade, jer su u Misrati smješteni terminali za isporuku preko 40 crpki s područja Marsa Brega, Ras Lanufa, pa sve do Defe i al-Farga.

Interni odnosi i vanjske potpore i interesi

Već i iz samih dinamika te dužine rata, možemo zaključiti da libijski građanski rat nije bio rat za današnju naftu, već za naftu i plin budućnosti. To valja konstantno držati na umu naročito kad gledamo na zemlje koje podržavaju bilo jednu, bilo drugu stranu, a koje su internu političku konfliktualnost pretvorile u proxy war - rat po posrednicima. Baš je to ratovanje, koje je vođeno u savezništvu s vanjskim silama ključna činjenica zbog koje su vremenom reducirane stotine frakcija i desetine ideološko-vjerskih, revolucionarnih ili nacionalističkih nijansi u svojevrsni 'eshatološki dualizam', produbljujući jaz između dvaju dominantnih i međusobno isključivih narativa, a paralelno sadržavajući latentne izvore nekog budućeg nezadovoljstva.

Tripoli ima podršku Turske, ali, iznad svih, Katara. Upravo je utjecaj Katara ključan, a ta je zemlja u osmomjesečnoj NATO akciji protiv Gadafija bila čak poslala i svoju prvu vojnu potporu NATO-u, šest borbenih zrakoplova Mirage 2000-5, pružajući usput obuku pobunjenicima. Činio je to Katar da si osigura važnu ulogu u konstrukciji vlasti u post-Gadafijevu razdoblju. Ta je zemlja zatim prva službeno priznala Nacionalno tranzicijsko vijeće, bila posrednik u komercijalizaciji libijske nafte, zauzvrat isporučujući pobunjenicima plin i dizel te donirajući humanitarnu pomoć u vrijednosti od oko 400 milijuna dolara.

Međutim, kontakti koje je razvio Katar u ambiciji da postane važan geopolitički igrač (a nakon djelomičnih diplomatskih uspjeha iz ranijeg perioda, u Libanonu, Sudanu i Darfuru), u Libiji su prilično ugrozili ravnotežu moći. Financirajući i naoružavajući libijske islamističke frakcije, ove zadnje su postale glavna prepreka unifikaciji gore opisanog političkog spektra.

Te su frakcije uz podršku Katara slijedile destabilizacijsku strategiju, okupirajući teritorije, naročito u Kirenaici, gdje su otpočele gerilske i urbane borbe protiv snaga Tranzicijskog vijeća. Posvetili su se ubojstvima, otmicama, atentatima, a sve to crpeći zaradu i iz brojnih kriminalnih djelatnosti, među kojima je i krijumčarenje izbjeglica. Dobrim dijelom zahvaljujući njima, iz Libije je samo 2013. godini u Italiju ilegalno pristiglo oko 200.000 izbjeglica iz afričkih zemalja.

Ta je podrška rezultirala i pooštravanjem odnosa između Katara i zemalja koje su podržavale legitimnu vlast, odnosno onu iz Tobruka koju podržava zapad. Čak tri zemlje iz Vijeća suradnje Perzijskog zaljeva (UAE, ali i Bahrein i Saudijska Arabija), koje su podržavale druge frakcije, povukle su svoje veleposlanike iz Dohe, nakon što se 2013. dogodila propast 'arapskih proljeća', te državni udar u Egiptu koji je svrgnuo Muslimansku braću s vlasti.

Mnogi od njih, bez obzira na zahtjeve o izručenju, iz Katara bi završavali u - Tripoliju. Umjesto da kroz pruženu pomoć kapitalizira i raniju reputaciju 'mirotvorne' naftne monarhije i ostvari zadati cilj (da stvori 'kanal' kroz koji će proticati poslovi sa i u Libiji), agresivne islamističke formacije Tripolitanije katarskom su emiru reputaciju naprosto uništile. Dokazujući po tko zna koji put zlatno pravilo diplomacije da osobni kontakti s lokalnim vođama, bez dobre geopolitičke procjene i razrađene strategije, ne samo ništa ne znače, već mogu i naškoditi.

Na 'suprotnoj strani proxy barikade', nalaze se Ujedinjeni Arapski Emirati, u čvrstom savezu s al-Sisijevim Egiptom, nakon njegova dolaska na vlast. I oni su sudjelovali u NATO napadima, također sa 6 Miragea i još 6 zrakoplova F-16. I njihove su ambicije goleme, ali su bolje od Kataraca procijenili lokalnog saveznika: 'proslavljenu' Brigadu Zintan, koja je svojedobno zarobila Gadafija i koja je saveznik generala Haftara s kojim imaju i izravnu vezu, a vjerojatno i interese.

Brigada Zintan raspolaže – prema podacima na talijanskom Portalu obrane -  ljudstvom od '4.000 do 5.000 dobro obučenih i vojnika opremljenih lakim oružjem. Formacija je to koja i dalje kontrolira zračnu luku Tripoli, a uspješno je obranila od islamističkih brigada grad Miaratu. Kontrolira zapadni dio zemlje prema Tunisu a ima bazu u Zintanu, na berberskom teritoriju. Ujedinjeni Arapski Emirati su čak uspješnije od Katara diverzificirali svoju ekonomiju, danas su i globalno poznate njihove građevinske i infrastrukturne kompanije kao Dp World (lučka infrastruktura i lučka uprava), a u energetskom sektoru, njihov se al-Ġurayr Group s 5 milijardi dolara izravnog ulaganja pokazao najvećim investitorom u postgadafijevom razdoblju  u Libiji.

Ali, pored ekonomskog cilja, UAE imaju i jasan politički cilj, koji dijele s Egiptom: uništiti Muslimansku braću, koju doživljavaju kao 'revolucionare' (svojevrsni paradoks) i opasnošću po svoju unutarnju političku stabilnost i krhku ravnotežu između bogatijih i siromašnijih Emirata.

Mislim da se dihotomija između tih dviju malih a ambicioznih zemalja najbolje mogla osjetiti na EXPO-u u Milanu, koji se pokazao kao jedinstveno 'geopolitičko sajmište'. Te su dvije zemlje imale dijametralno suprotni koncept paviljona i razradu teme prehrane, iako su prezentirane praktički iste stvari: procesi desalinizacije mora, hidroponičke kulture, alge u prehrani.

Zato si dozvoljavam malu digresiju da opišem utisak koji su na mene ostavile te strukture. Katarski je paviljon izgledao kao raskošna palača bogatog šeika sagrađena oko jedne divovske košare, tradicionalno izrađene od palmine kore. Multimedijalne i tehnološke prezentacije odskakale su od teme tradicionalne pripreme hrane (kao što je fermentacija devinog mlijeka u jogurt), a starija žena koja je prezentirala tradicionalnu nošnju u kojoj se moglo slikati, djelovala je kao služavka u okovima (možda zbog maske na licu).

Emiratski je, pak, paviljon sigurno bio među najatraktivnijima i najmodernijima. Prolazeći kroz prividno laganu vijugavu vanjsku strukturu od ultramodernog termičkog materijala u kojoj su se mogle naći biljke koje uspijevaju u pijesku, posjetitelj je ushićeno prolazio kroz okamenjene pustinjske dine, potpuno nesvjestan trena ulaska u zatvorenu strukturu u kojoj je fantastičnim kratkim filmom sa specijalnim efektima u sali (vjetar, potres) ispričana priča o važnosti palme, o borbi za vodu, nakon kojeg je slijedio istu djevojčicu iz filma u 'dokumentarističkijoj' prezentaciji kad s mamom, poslovno a zapadnjački odjevenom, raspravlja o tome što je važno u prehrani, dok priprema školski sastav i daje nam brojke u uspjesima svoje domovine u borbi protiv pustinje, te uz spektakularnu završnu prezentaciju budućeg Expoa u Dubaiju koji će imati za temu mobilnost.

Mladići i djevojke u tradicionalnim bijelim i crnima haljama, široko nasmijanih lijepih lica, djelovali su zadovoljno i sofisticirano u ambijentima bez kiča. Propitkujući djelatnike o međudržavnim političkim odnosima, u oba su paviljona odgovarali diplomatski, ali bez neiskrenog skrivanja natjecateljskog duha. Ova potpuno 'neznanstvena' usporedba (jer utisci ovise i o subjektivnim ukusima...) poslije me je natjerala da provjerim što to Katar stvarno ima 'u domaćoj košari' i da otkrijem kako uvozi 90 posto prehrambenih proizvoda, odnosno, da je prva zemlja na svijetu po prehrambenoj ovisnosti o uvozu. UAE ga prati u stopu, s gotovo identičnim postotkom, ali očito više radi na efikasniji način na marketingu, izbjegavajući diletantizam i podilaženje tradicionalnim ukusima. Možda zato nije, na počeku teksta spomenutom, UN-ovu medijatoru Bernardinu Leonu ponudila 'tradicionalni' levantinski 'poklon' u nekoj košari od palme, već ga je 'upakirala' u top profesionalni ugovor na 20 godina uz mjesečnu apanažu od 50.000 dolara, pored plaćenog luksuznog smještaja.

'Follow the money'

Bliskoistočne zemlje i Turska, u kontekstu libijskog sukoba, predstavljaju 'drugi pregovarački prsten', njihov međusobni dogovor o 'uvjetima korištenja' vlastitih veza u Libiji sigurno bi pomogao iznalaženju ravnoteže između - simplificiranom (a i propagandnom) shemom rečeno - 'islamističkog' Tripolija i 'sekularističkog' Tobruka. Međutim, međusobna konkurencija to priječi. Već je prije lansiranja ofenzive na Gadafijeve trupe 2011. godine bilo jasno da će buduća borba za teritorij biti borba za naftu i plin, a nalazišta su teritorijalno nejednako raspoređena. Više od dvije trećine nafte nalazi se u Cirenaici. Onaj tko bi razvio odnos s obje strane, utvrđivao bi, za vrijeme rata, cijenu libijskih energenata, upravljajući asimetričnim odnosima između tadašnjih pobunjenika i 'reformiranih' bivših gadafijevaca. Što opet interni libijski odnosi, ekstremizirani proxy-nadmetanjem, nisu dozvoljavali. Stoga su bezbrojni pregovori uz angažman 'drugog prstena' izgledali kao pas koji si grize rep, vrteći se u krug.

U rekonstrukciji tijekova novca, moramo obratiti pozornost i na 'treći prsten', pri čemu je neophodno vratiti se korak nazad. Vratimo se na čas u 2011., na Francusku i Veliku Britaniju koje su na libijskom terenu vojno testirale njihov bilateralni savez, formalno unutar NATO-saveza, a zapravo njemu alternativan.

Cilj ofenzive je bio neposredna kontrola egipatske preobrazbe u demokraciju te izbacivanje Italije iz njenih primarnih interesnih sfera u Magrebu, Tunisu i Libiji. U tom kontekstu, nisu sporedne ni napetosti prastarih korijena između golizma u Francuskoj i Sjedinjenih Država, ali i unutar OPEC-a, između članica koje su spremne platiti cijenu libijske pobune i Irana koji je uz pomoć Rusije i Kine (ne bez razloga suzdržanih u Vijeću sigurnosti prilikom odluke o intervenciji u Libiji), radije igrao na kartu srednjoazijskog plina i nafte. Baš ta poluga Iran-Rusija-Kina protiv sunitskih država koje predvode Saudijci sukobima na Bliskom istoku dala konotaciju i sunitsko-šiitskog rata.  No, u Libiji su svi suniti, pa takve podijele nema.

Država koja doslovce potpuno ovisi o energetici

Vjerovali ili ne, čak 85 posto Libijaca ovisi o plaćama iz državne blagajne. Postotak je to koji je kontinuirano rastao, naročito na području Tripolitanije, kako su se vremenom zatvarale druge trgovačke, uslužne i proizvodne djelatnosti. Čak 97 posto državnih prihoda koji hrane te ljude potječe iz energetskog sektora.

Međutim, i Europljani i Amerikanci protivili su se razbijanju nacionalne naftne industrije i stvaranju zasebne istočno-libijske naftne kompanije. Ujedno se protive i razbijanju Narodne banke Libije, koja na čudesni 'unitarni' način uspijeva isplatiti plaće državnim namještenicima i jedne i druge strane, čak i vojnim postrojbama koje čuvaju naftna polja!

Čitavo vrijeme rata isplaćivala je administraciju zaraćenih Tobruka i Tripolija, iako od 2013. g. ima velikih teškoća u plaćanju dobavljača.

No od trena kad je centralna banka morala posegnuti za svojim trezorskim rezervama, opasnost da će manjak novca izazvati nesagledive posljedice i cijepanje države gurnuo je obje strane da ipak malo bolje razmisle što bi time izgubile i sjednu za pregovarački stol.

Od tog trena strane su diplomacije počele govoriti o strahu od 'somalijskog' scenarija za Libiju, iako se time talijanski ministar Paolo Gentiloni više referirao na kaos bezvlađa, nego na bankrot države, kako su to kasnije interpretirali novinari. Jer, za razliku od siromašne Somalije, Libijci i te kako imaju što izgubiti ili, bolje rečeno, 'nemati na raspolaganju' sve dok OUN ne dopusti odmrzavanje libijskih fondova u inozemstvu.

Privatni depoziti libijskih državljana u inozemstvu, po izvješću Banke za međunarodna poravnanja, iz rujna 2011., iznosili su 62 milijarde dolara, što Libiju čini trećom najbogatijom zemljom po glavi stanovnika na svijetu, iza Saudijske Arabije sa 156 milijardi i U.A.E. sa 75 milijardi dolara. OUN ih je zamrznuo u ožujku 2011., kao i sve depozite libijske vlade, obitelji Gadafi, obitelji najužih suradnika, a kršenje te odluke bi podrazumijevalo kazneni progon za pranje novca. Valja napomenuti da su ovi depoziti su tek manji dio novca koji pripadaju Libiji, zemlji od samo 8 milijuna stanovnika.

Veći dio libijske imovine u inozemstvu pripada državi i njima upravlja Fond LIA (Libyan Investment Authority) ili izravno Libijska središnja banka, kojoj je pripala uprava nad dijelom aktive nekadašnjeg fonda LAFICO, dok je dio ušao u LIA-fond. Današnja je procjena da ukupna raspoloživost libijskih fondova u inozemstvu iznosi između 150 i 200 milijardi dolara. Preciznije, oni po izvješću MMF-a iz 2010. iznose 163 milijarde dolara, od čega je 120 milijardi u državama NATO-saveza. Zanimljivo je da je čak 30 milijardi dolara uloženo u Sjedinjenim Državama, što je interesantan podatak, s obzirom na poslovični animozitet između Gadafija i američkih administracija koji je trajao desetljećima. Da bismo dočarali o kakvoj je golemoj količini novca riječ, dovoljno je usporediti je sa zamrznutom imovinom bivše SFRJ, koja je imala 22 milijuna stanovnika. Naime, pri raspadu Jugoslavije u Europi i SAD-u zamrznuta je imovina vrijedna 0,56 milijardi dolara, pored još nešto 'klirinških dolara' u zemljama Istočne Europe kojima je teško atribuirati realnu vrijednost.

Kada govorimo o Libiji, valja napomenuti da je s liste čak isključena imovina u inozemstvu u posjedu National Oil Corporation i Zueitina Oil Company, a i mnogim drugim kompanijama ili privatnim osobama, kojima su između ožujka i rujna 2011. godine sredstva bila odmrznuta. Recimo, Švicarska je odmrznula 385 milijuna franaka, dok je ostalo blokirano još 265 milijuna, na Malti 97 milijuna dolara.

U iščekivanju deblokade novca o čemu odlučuje OUN, najveća interesna bitka vodila se između Francuske i Italije, posebice između naftnih kompanija Total i ENI. Od zamrznutog novca, u Francuskoj se nalazilo libijskih 7,6 milijardi, a u Italiji 7,1 milijardi dolara. Njihova su viđenja Gadafijeva režima bila suprotna. Italija je bila protiv NATO intervencije, ali je Berlusconijeva vlada pod pritiskom Francuza i Britanaca, na kraju ipak popustila, stavljajući na raspolaganje baze, ali ne i vojnu snagu. Pravdali su se da to ne smiju, jer su u prošlosti bila kolonizatori te zemlje.

Generalni direktor Enija, Paolo Scaroni, stoga je bio prvi koji je nakon intervencije požurio u Libiju, ne samo iz razloga što mali udio u Eniju imaju i libijski fondovi, već da zbližavanjem s Tranzicijskim vijećem stane u 'obranu' plinovoda Greenstream, koji je 75 posto u vlasništvu ENI-ja, a koji ispod mora dovodi libijski plin u Gelu.

I često se Scaroni na svom putu 'spotaknuo' o francuske kompanije. Gadafi je 2010. sklopio sporazum sa Sarkozyjem po kojem nikad nije isplatio 10  milijardi dolara za dostavu materijala iz Francuske. Francuska je od Tranzicijskog vijeća tražila naplatu starog dugovanja kroz nove ugovore i nabavu. Tadašnji predsjednik Tranzicijskog vijeća se čak tajno sastao sa Sarkozyijem, a nedugo potom je ubijen u Bengaziju.

Total je pak bio brži u postgadafijevoj reaktivaciji prvog naftnog nalazišta (Al Jurf, u 37,5 posto u vlasništvu Totala, pored libijske Noc, i 12,5 posto njemačkog Wintershalla). Totalova brzina proizlazi i iz činjenice da libijski fondovi u Francuskoj nisu bili vezani ulaganjem (tj. ne u istoj mjeri) kao oni u Italiji. U Italiji, u posjedu libijskih fondova su značajni manjinski udjeli u poznatim kompanijama kao Eni, Finmeccanica, Fiat i Unicredit, u kojem dva različita fonda drže udio od oko 7 posto, pored milijarde eura u obliku bankovnog depozita.

Od značajnih stranih ulagača, ali i 'primatelja' libijskih ulaganja, pored nabrojenih, još imamo Veliku Britaniju, Tursku i druge arapske zemlje, koje su sve nazočile i potpisale mirovni sporazum u Rimu, gdje se sastalo 17 zemalja odmah u nedjelju, 13. prosinca 2015., kako bi brzinski podržale mirovni sporazum Tripoli-Tobruk sklopljen u Tunisu.

'Mir, mir, nitko nije kriv' ili uspjeh talijanske diplomacije

Na dan sporazuma u Tunisu raspitala sam se kod dugogodišnjeg prijatelja novinara, Farida Adlya, podrijetlom Libijca, te direktora news agencije Anbamed koja se bavi prijenosom vijesti između Italije i arapskih zemalja, što za ukupnu situaciju u Libiji znači to što su pripadnici Islamske države ušli u Sabrathu, te hoće li sudbina tog rijetkog feničkog grada pod zaštitom UNESCO-a biti kao sudbina razorene Palmire. On je odmah točno predvidio da ozbiljnijeg napredovanja Islamske države neće biti, a točno je procijenio i da se Islamska država prevarila ulaskom u Sabrathu. Njihovo kratkotrajno napredovanje samo je dalo dodatni razlog da dođe do sporazuma između Tobruka i Tripolija. Da podsjetim, par stotina ISIS-ovih boraca, uglavnom Tunižana samo je na kratko ušlo u grad, pucalo u zrak. Pokazali su silu, oteli građanima gorivo i namirnice, a građani su za vrijeme njihova upada ostali zatvoreni u svojim kućama.

Sporazumu iz Tunisa su delegacije Tripolija i Tobruka pristupile u zajedničkom otporu spram zajedničke prijetnje, potpuno razočarane u stranu pomoć nakon što se pokazalo da su stranci potkupili čak i posrednika Ujedinjenih naroda  Bernardina Leonea. No, do dogovora ipak nisu mogli sasvim sami i tu je vrlo pozitivnu ulogu odigrao Leoneov nasljednik, Nijemac Martin Kobler. Činjenica je da dogovor suštinski jača trajni mehanizam 'nadzora' nad Libijom između Amerikanaca, Europljana i sunitskih sila, ali ipak je to dogovor koji ide u pravcu mira i sprečavanja širenja Islamske države. Interese stranih država i njihovih korporacija sam, nadam se, objasnila.

Sporazum je osim zajedničke libijske pobjede, ujedno i pobjeda talijanskog premijera Mattea Renzija i njegova ministra vanjskih poslova Paola Gentilonija, bez obzira kako će stvar završiti. Iako i sam Gentiloni zadržava skepsu oko budućnosti sporazuma, dirljivo je vidjeti da se jedna EU država sama od sebe potrudila sklopiti sporazume i s tobručkom i tripolitanskom vladom kako bi zadržala val imigracije.

Sporazum je, naime, nastao na talijansko inzistiranje, iako Italiju nitko od zainteresiranih sila nije podržao sve do dolaska Nijemca Koblera nakon skandala Leon.

Južno od Libije je Sahel, golemo pustinjsko područje, gdje se nesmetano odvijaju sve vrste kriminalne trgovine, od oružja, droge do šverca izbjeglice. Zato je opravdana skepsa Paola Gentilonija, koji govori o 90 posto uspjeha. Misli pri tome, čini mi se, na potpuni uspjeh u Sjevernoj Libiji, odnosno na Sjevernu Tripolitaniju i Cirenaiku. U pokrajini Fezzal i dalje ostaje propusna granica, a u Nigeriji smo zadnjih dana vidjeli i odraz i sunitsko-šiotske konfrontacije koji sa sobom nose sunitske organizacije Al Kaida i Islamska država.

Sve zaključke ostavljam čitateljima, trudila sam se iznijeti samo argumente. Osobno, kao specijalist za strateške studije, vjerujem samo u mir.