Devetnaest godina je prošlo od famozne završnice Europskog košarkaškog prvenstva u Ateni, u kojoj su se tada brončani hrvatski košarkaši povukli s postolja nakon što su dodijeljene srebrne medalje. Učinili su to jer nisu željeli slušati himnu Savezne Republike Jugoslavije – države koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, a čija je reprezentacija tada uz obilatu pomoć sudaca i FIBA-e, čiji je glavni tajnik bio neuništivi Bora Stanković, svladala Litvu i osvojila naslov prvaka Europe.

Finale u Ateni 1995.

Negdje od tog trenutka kreću dva paralelna procesa – dramatičan pad hrvatske i uzlet srpske reprezentativne košarke. Činjenica da su nakon raspada države i dezintegracije igračkog kadra nastalog iz legendarne reprezentacije Jugoslavije Hrvati krenuli nizbrdo, a Srbi nastavili proizvoditi uspješne igrače te dominirati europskom i svjetskom košarkom neizrecivo je živcirala hrvatsku javnost. Tomu je pridonijelo i nacionalističko busanje u prsa pojedinih srpskih igrača, poput Milana Gurovića ili Darka Miličića, koji se i danas šeću s tetovažama četničkih vojvoda. No i srpska košarka dočekala je svoju žutu minutu – što se, simbolički, dogodilo 2006, kad je raspadajuća zajednica Srbije i Crne Gore ugostila Europsko prvenstvo na kojemu je Hrvatska dogurala dalje od domaćina – i hrvatska je javnost mogla odahnuti jer je i susjedu crkla krava.

I danas smo ljuti zbog sudačke krađe protiv Španjolske u Beogradu

Posljednjih godina na dva velika natjecanja i hrvatska i srpska reprezentacija doživjele su svojevrsnu katarzu koja omogućava da se ove dugogodišnje napetosti resetiraju na bolji početak. Hrvatska je, nošena fanatičnim navijačima i snažnim momčadskim duhom, potpuno neočekivano dogurala do četvrtog mjesta na Europskom prvenstvu u Sloveniji 2013. Srbija je na tom prvenstvu bila sedma, jedva izborivši plasman na netom završeno Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, na kojemu je nadmašila sva očekivanja i osvojila srebrnu medalju.

Ono što vrlo prijatno iznenađuje jest izrazito afirmativan stav hrvatske javnosti prema igrama srpskih košarkaša u završnici ovog prvenstva. Za razliku od uobičajenog nacionalističkog divljanja koje se u ovakvim situacijama događa po internetskim forumima i društvenim mrežama, nakon sjajnih partija Srbije nad Grčkom, Brazilom i Francuskom nizali su se komplimenti susjedima, pa čak i nerealne želje da naprave nešto više protiv SAD-a. Ciničniji među nama napola u šali će primijetiti da je ovome kumovao odlazak u mirovinu Slavka Cvitkovića, dugogodišnjeg HTV-ovog košarkaškog specijalca, poznatog kao ne odveć sklonog srpskoj reprezentaciji. Ima nešto i u tome – HTV je izravno prenosio i sraz Srbije u osmini finala s Grcima te pobjedu nad Francuzima u polufinalu, što se obično ne događa kad Hrvatska ispadne u ranoj fazi, a komentari Marka Šapita, ali i gostiju u studiju uoči finalne utakmice, bili su dostojanstveni i puni respekta za srpsku reprezentaciju. I drugi mainstream mediji, poput Jutarnjeg lista, posvetili su prostor neočekivanom uspjehu Srbije.

No za ovu naglu promjenu kursa odgovorna je i svojevrsna identifikacija javnosti sa srpskim igračima, underdogsima prvenstva koji su, za razliku od Repešinih pulena opterećenih famoznim 'balkanskim mentalitetom', odigrali eliminacijske utakmice Prvenstva iznad svojih realnih mogućnosti – baš kao i Hrvatska 2013. u Sloveniji. Puno nam je lakše bilo poistovjetiti se s nabrijanim Teodosićem nego s mlakim i nesigurnim Ukićem, hrabri Bjelica pokazao je na Prvenstvu neusporedivo više od Darija Šarića, a Bogdan Bogdanović djelovao je ambicioznije od svog prezimenjaka Bojana, iako niti jedan od spomenutih srpskih igrača još uvijek nije napravio korak preko Bare, za razliku od hrvatskih parnjaka. Nije nevažno ni to da nijedan od srpskih igrača ne demonstrira već spomenutu potrebu za nacionalističkim paradiranjem, već ostatak ekipe, mimo spomenutih 'fantazista', na parketu djeluje baš kao ono što jest – ekipa 'radnika' koja je iskustvo stekla potucajući se od Novog Mesta do Skopja, po parketima često podcjenjivane regionalne lige.

Pozdravljajući uspjeh susjeda na SP-u, hrvatska košarkaška javnost može proživjeti i još jednu katarzu – srpske košarkaše s klupe je vodio Saša Đorđević, legendarni play srpske reprezentacije koji je Hrvatskoj onom tricom u posljednjoj sekundi u Barceloni 1997. nanio jedan od bolnijih poraza u povijesti. Ako priznajemo Đorđeviću da je kao neiskusan trener s momčadi kojoj su davali male šanse napravio izvrstan rezultat (baš kao aktualni osvajač ABA lige na klupi Cibone, Slaven Rimac, preko kojega je Đorđević i zabio tu famoznu tricu), onda bismo uistinu možda mogli zaviriti među njegove vršnjake koji se pomalo sramežljivo nude za izbornika. A tada se možemo samo radovati novom, zdravom početku hrvatsko-srpskog košarkaškog rivaliteta. Možda već na EP-u 2015. u Zagrebu?