Beata je znanstvenica i radi u jednom njemačkom istraživačkom institutu. S mužem i dvoje djece živi u stanu od osamdeset četvornih metara. Mogla bi mnogo bolje, jer je bogata nasljednica, ali neće. Umjesto trošenja naslijeđenog novca, najveći dio drži nedirnut u banci, a za njega znaju samo muž i dvije bliske prijateljice.

'Nasljeđivanje je nedemokratsko', kaže ona pa dodaje: 'Ako ste, kao ja, rođeni u obitelji s mnogo para, pružit će vam se mogućnost vrhunskog obrazovanja. Dobiti nešto drugo za što niste uložili nikakav osobni trud, smatram nepristojnim.'

Cinik će reći da je nekomu tko ima zaleđe ako zaškripi, lako govoriti o novoj pravednosti, ali žena očito drži duboko nepravičnim sustav u kojem joj od svakog eura njezine znanstveničke plaće, zarađene vlastitim znanjem i znojem, država uzima 42 centa, a od svakog eura pristiglih kamata na baštinjeni novac 25 centi i nula centi na glavnicu. Iako zna da bi njezini roditelji rekli da su oni za tu baštinu naporno radili, da je ona već oporezovana i da bi ga bilo nepravedno plaćati još jednom.

Beata je jedna od rijetkih, ali ipak znakovitih sugovornica Die Zeita, koja nije šutke zgrabila nasljedstvo, kao što to čini deset posto Nijemaca, koji danas na taj način – prema procjeni Zaklade Hans Boeckler - dolaze do 60, čak 74 posto privatnog bogatstva. Pišući o 'klasi za sebe', Die Zeit najavljuje 'dekadu nasljednika', kojima će u sljedećih deset godina pasti u krilo dvije do četiri tisuće milijardi eura (do deset puta više od ukupnog grčkog duga), što je prijenos imovine nezabilježen u njemačkoj povijesti.

Prošloga studenog Wealth-X (institut za istraživanje super bogatih) i UBS banka izdali su izvješće prema kojemu je Njemačka drugo najpogodnije mjesto za multimilijunaše čija imovina godišnje raste i do 10 posto i među kojima je natprosječno veliki broj nasljednika. Za razliku od Velike Britanije i SAD-a, gdje su dvije trećine multimilijunaša sami stvorili bogatstvo, 60 posto njemačkih su barem jedan dio naslijedili. Njemačkih 123 milijardera prošle godine zaradilo je više (413 milijardi eura) od 130 britanskih koji su ubrali 395 milijardi. U 2012. godini 90 najbogatijih njemačkih obitelji posjedovalo je 320 milijardi eura vrijednosti, a analitičari tvrde da će se Njemačka sljedećih godina pretvoriti u 'republiku nasljeđa', ali u njoj polovina građana neće naslijediti ništa ili, u najboljem slučaju, dugove.

Njemačka javnost zna vrlo malo o svojim bogatašima i gotovo ništa o nasljednicima. Pripremajući veliki tekst na tu temu, novinarka Die Zeita, Julia Friedrich se tuži da je od svih kontaktiranih, na razgovor pristao samo vlasnik dm-a Goetz Werners. Naslijeđeno bogatstvo također je tabu tema britanske politike, iako određuje mnogo toga, od sudjelovanja u javnom životu do pristupa kvalitetnom obrazovanju. Govoriti o nasljedstvu smatra se nepristojnim, jer je ono povezano s nečijom smrti, a malo je toga tako intimno kao smrt. No intimno je samo za udovice i udovce, djecu, unuke i rođake, ali prestaje biti intimno kada mijenja gospodarsku arhitekturu zemlje, piše Die Zeit, zaključujući da će nasljedstva opet odlučivati o sreći i nesreći jedne generacije, kao u 19. stoljeću. I Britanci to zovu povratkom u Viktorijansko doba u kojem nasljeđivanje opet postaje ključni put do bogatstva, a odgovor na pitanje generacije između 30 i 40 godina starosti 'kako ću živjeti?' ovisi o faktoru o kojem ranije nisu razmišljali, a svodi se na to jesi li nasljednik ili nisi. Ono o čemu tako uporno piše i o čemu je i u Zagrebu govorio francuski ekonomist Thomas Piketty, i Nijemci i Britanci potkrepljuju brojkama i primjerima iz vlastitog dvorišta.

U Njemačkoj nitko ne može sa sigurnošću reći koliko se godišnje nasljeđuje, ali je prema nekim procjenama riječ o 250 milijardi eura. Supružnici i registrirani životni partneri oslobođeni su poreza za prvih pola milijuna, djeca za vrijednost do 400.000 eura, a 30 posto se plaća tek za nasljedstvo veće od 26 milijuna, pa je 2013. porez platilo samo pet posto svih nasljednika. I u Velikoj Britaniji porez se od 2011. ne plaća na svotu nižu od 325.000 funti, a 2011. platilo ga je samo 15.500 od 260.000 nasljednika. Pojednostavljeno rečeno, državu financiraju građani koji misle, kreiraju i rade, a ne oni koji nešto posjeduju. Pa ipak, na pitanje istraživačkog instituta Allensbach što misle o porezu na nasljedstvo, 55 posto ispitanika ga je podržalo, a 60 posto onih koji očekuju nasljedstvo izjavljuje da su dobro proučili na koji način potpuno izbjeći porez.

U nas tek treba vidjeti kako će se i hoće li se snaći nasljednici onih simboličnih 200 tajkunskih obitelji protiv kojih je nedavno demonstrirala Radnička fronta (Svaki tjedan tajkun jedan) ispred Todorićevih Kulmerovih dvora. I kako će sinovi i kćeri nekog Todorića, Rajića ili Čermaka, kao i nasljednici tranzicijskih tajkuna u nekoj Rusiji, Poljskoj ili Bugarskoj, utjecati na razvoj gospodarstva kada naslijede očevo carstvo. Emil Tedeshci je svijetao primjer kako vlastitim radom i znanjem višestruko razviti ostavštinu oca, ali žuti tisak je uvijek više volio priče o paklu u naslijeđenom raju, umorstvu zbog nasljedstva u obitelji Gucci, svađama Picassovih nasljednika, tragičnim sudbinama sinova i unuka Paula Gettyja, ludostima Paris Hilton i tragedijama djece nekad najbogatijeg Grka Aristotela Onassisa.

Osnovan još sredinom osamnaestog stoljeća, najveći njemački obiteljski koncern Franz Haniel & Cie. GmbH sa 13,5 milijardi eura godišnjeg prometa i 500.000 zaposlenih, danas ima 650 nasljednika, ali ni jedan od njih ne smije voditi koncern niti raditi u menadžmentu neke od bezbrojnih tvrtki-kćeri. Pra-pra-pra-pradjedov Koncern kontroliraju samo preko nadzornih odbora i savjetodavnih tijela, a ako se dobro poslovalo, jednom godišnje na njihove adrese stigne mastan ček, pa nije čudo što se govori o 'trijumfu rentijerske ekonomije'.

U SAD-u posebni savjetnici za obrazovanje bogatim roditeljima pomažu odrediti koliko djeci ostaviti novca, a da ih ne pokvare i kod koje sume novac mijenja karakter. Američka autorica eseja 'Sindrom bogatog djeteta' govori o paradoksu golemog bogatstva: težak posao može donijeti puno novca, ali puno novca može odviknuti dijete od bilo kakvog posla. Nije teško predvidjeti zaključke istraživača s Max Planck instituta na temu bogaćenja bogatih i siromašenja siromašnih, koji kažu: što je dublji jaz između siromašnih i bogatih, građani su nezadovoljniji demokracijom, manje vjeruju političkim institucijama i manje izlaze na izbore.

Je li rastuće nasljeđivanje nejednakosti 'plin bez mirisa' koji rastače temelje zajedništva, kao što to kaže američki novinar George Packer pišući o raspadu američkog sna o jednakim šansama?

Bogatstvo obvezuje, tvrdi Goetz Werners. Osnivač dm-a, težak 1,1 milijardu eura, ima pet kćeri i dva sina, ali je njihove udjele u trgovačkom kozmetičkom divu prije četiri godine prenio u jednu dobrotvornu zakladu. Na pitanje novinarke Die Zeita što na to kažu djeca, on odgovara: 'Ništa. To nije bila tema naših razgovora.' A na pitanje jesu li ljuti na njega, Werners kaže: 'Jesu, ali moraju se na to naviknuti.'