Tenzije između Barcelone i ostatka Španjolske imaju svoju dugu povijest. Katalonija je bila samostalna država koja je dijelom novog kraljevstva postala 1469. godine ženidbom Ferdinanda II Aragonskog i Isabele I Kastijske i od tada Katalonci žude za obnovom svoje države.

No, devedesetih separatisti naprosto nisu imali dostatnu većinu da provedu svoj plan, Španjolska se tek prije petnaestak oslobodila jarma diktature Francisca Franca koji je uz pomoć nacista ugušio republiku (on je bio jedan od uzora bivšem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu za ideju zajedničkog pokapanja partizana i ustaša, ali i za neka ekonomska rješenja). Franco je bio unitarist i veliki protivnik autonomije (ETA, baskijska teroristička organizacija koja se borila za samostalnost te pokrajine nastala je kao izravna reakcija na takvu njegovu politiku) pa su rane i u Kataloniji još bile svježe. Osim toga, nova je Španjolska išla u dobrom smjeru, vraćene su pokrajine i separatisti nisu imali dostatnu potporu javnosti.

A onda je uslijedila konjunktura, ekonomija je procvjetala, turizam je donosio hrpe novca. Nijemci i Britanci su se u bujicama slijevali na Costa Bravu, ispijali ogromne količine sangrije, vina i piva i Katalonci su bili zadovoljni. Na vlast se vraćaju socijalisti, autonomija jača i želja za odcjepljenjem slabi.

Najveći prosvjed u povijesti Katalonije

I onda, kako to biva u svim pričama o sadašnjim problemima većine modernog svijeta, dolazi kriza. Ona je snažno udarila Španjolsku, ali i Kataloniju (nezaposlenost iznosi 22 posto). Scenarij se i kod ove potonje ne razlikuje mnogo od ostalih država u problemima: pokrajinske vlade u doba prosperiteta su trošile novac ne razmišljajući o tome što će biti sutra, nakupilo se dugova koje je sve teže bilo vraćati pa je i bogata Katalonija (njezino je gospodarstvo veće o portugalskog) zapala u teške probleme i u kolovozu ove godine je morala zatražiti financijsku pomoć od Madrida kako bi javne službe mogle nastaviti raditi (zadužena je za 44 milijarde eura).

Ta je vijest zapalila tinjajući stijenj koji je prije desetak dana izazvao eksploziju kad su Katalonci izašli na ulice Barcelone i u najvećim u povijesti zabilježenim prosvjedima otvoreno tražili neovisnost (lokalna policija tvrdi da je na ulicama bilo 1,5 milijuna ljudi, a vlada u Madridu govori o 600 tisuća). Bijes zbog krize i problema koje osjećaju i stanovnici i vlada u Barceloni okrenuo se protiv središnje vlade koju se optužuje da previše uzima (oko 16 milijardi eura, osam posto BDP-a Katalonije), a premalo vraća (obrazac poznat iz bivše Jugoslavije).

Katalonija je uz Baskiju najrazvijenija španjolska regija koja ostvaruje 25 posto BDP-a te zemlje (riječ je o nekih 200 milijardi eura). Vlada koju vodi Artur Mas je otvoreno podržala prosvjednike i postavila jasne zahtjeve Madridu za proračunskom samoupravom: Barcelona želi sama prikupljati poreze i zatim ih slati u Madrid, a ne obrnuto, što bi moglo značiti da u nekom trenutku jednostavno ne pošalju očekivanu svotu. Vlada u Madridu koju vodi Pučka stranka bila je odrješita, nikakva reforma i promjene poreznog sustava u trenutku kad se zemlja pokušava izvući iz krize ne dolazi u obzir, sve mora ostati u okviru ustava i zakona. Premijer Mariano Rajoy je Masa u četvrtak otpratio kući s nedvosmislenom porukom: ‘Pred iznimno teškom sadašnjom krizom moramo zbiti redove, a ne dijeliti zemlju’, prenose agencije. Katalonski mu čelnik nije ostao dužan: ‘Mislim da je premijer propustio povijesnu priliku u razumijevanju odnosa između Katalonije i ostatka Španjolske.'

Borba u Madridu i Bruxellesu

Koliku su zabrinutost u Madridu izazvala previranja u Kataloniji potvrđuje i reakcija kralja Juana Carlosa. On je napisao otvoreno pismo u kojem je upozorio na teško stanje u zemlji istaknuvši kako je ‘podijeliti snage, istaknuti naše razlike najgore što bismo mogli učiniti’. Ova je poruka u Kataloniji primljena s negodovanjem, što je dalo dodatni vjetar u jedra vladi i separatistima. Premije Mas je dao naslutiti da bi mogao raspisati prijevremene lokalne izbore koji bi, na svoj način, predstavljali izjašnjavanje o neovisnosti (o njima bi se moglo raspravljati već idući tjedan na sjednici lokalnog parlamenta). A da za to može računati na podršku javnosti potvrđuju najnovija ispitivanja javnog mnijenja koja govore da je podrška samostalnosti prešla 50 posto (osam posto više nego prije godinu dana) i da bi mogla nastaviti rasti.

Politička kriza se razbuktala. No, Katalonija će morati mudro raditi kako ne bi bila optužena da svojim zahtjevima onemogućava oporavak cijele zemlje, što bi joj moglo naškoditi na širem europskom planu. Osim toga, bilo kakvo započinjanje procesa neovisnost ili još jače autonomije značilo bi otvaranje teške političke borbe na više razina: prvo u Madridu, kako bi se za to dobila podrška parlamenta, a kasnije, ako stvar zaživi, i u Bruxellesu.

Ne treba zaboraviti da u ovom trenutku Katalonija nema dovoljno novca te da bez pomoći središnje vlade neće moći platiti svoje dugove, što je dodatni problem. Proračunska autonomija bila bi dobar korak naprijed, ali od nje, zasad, očito ništa. Katalonski su socijalisti stoga predložili da se s Madridom krene u pregovore o novoj federaciji u kojoj bi Katalonija mogla ispregovarati ukupne nove odnose s ostatkom Španjolske, nešto poput modela Quebeca u Kanadi. Pitanje je pak koliko je to ostvarivo i bi li tako razvodnjena ideja neovisnosti dobila podršku sada izuzetno emotivnih Katalonaca.

Španjolska još dugo neće izaći iz krize, njezine su banke na rubu propasti pa je jasno da će katalonski zahtjevi u tom sklopu biti odbijani, ali će predstavljati ozbiljan problem vlastima u Madridu. Katalonska neovisnost je stoga u ovom trenutku jako daleki cilj, ali ako ne dođe do poboljšanja stanja sasvim je jasno da će mu podrška rasti.