Zločini nad muslimanima su po opsegu bili masovni, više desetaka tisuća ljudi premješteno je iz svojih domova i protjerano, više tisuća zatočeno je i držano u teškim uvjetima, slani su na prisilni rad pri čemu su neki izgubili život, bilo je silovanja, razarane su džamije i kuće, pljačkana muslimanska imovina, kazala je tužiteljica Barbara Goy, a od kraja kolovoza 1993. više od 55.000 ljudi u Mostaru bilo je kao u klopki pod stalnim napadima i granatiranjima.

Goy je istaknula da je presudom utvrđeno da su odgovorni po jednom od najtežih oblika odgovornosti i da su bili su ključni sudionici udruženog zločinačkog pothvata pa su kazne za takva djela neodgovarajuće. Djelima za koja su proglašeni krivima prije odgovaraju kazne koje je tužiteljstvo tražilo na suđenju a to su 40 godina za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića, 35 za Ćorića i 25 za Pušića.

'Takve kazne bile bi u skladu sa zaključcima vijeća o težini zločina i vidu i stupnju sudioništva optuženih', poručila je tužiteljica.

Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Goy je kazala kako vijeće u presudi nije dalo dovoljnu težinu opsadi i napadima na civile u istočnom Mostaru a u svom rasuđivanju trebalo se osloniti na presude za opsadu i teror Sarajeva za koje su izrečene kazne od 29 godina do doživotne kazne. Također nije dovoljno težine dalo organiziranom sustavu deportiranja i smrtonosnom prisilnom radu muslimanskih zatočenika na bojištu.