Trebalo je proći više od 22 godine od masakra (nikada nije točno rečeno je li ubijenih bilo na stotine ili na tisuće), bilo je potrebno da se maksimalno proširi jaz između bogatih i siromašnih (renta per capita u gradu je 2.643 eura, a ona na selu 845 eura), udeseterostručio se broj dozvoljenih, iako kratkotrajnih prosvjeda (od 8.700 1993. na oko 90.000 2010), o korupciji se govori svugdje, ne samo tamo gdje 90 milijuna članova partije crpi neke privilegije, nezadovoljstvo naroda je galopirajuće, pa Wen Jiabau nije preostalo ništa drugo nego da zavapi za političkim reformama. Čak, štoviše, rekao je, ako ne dođe do njih, Kini prijeti povratak u vremena Maove kulturne revolucije.

I predsjednik Hu Jintao i drugi lideri pozivaju komunističke vođe u drugim sredinama da izađu na arenu i da stave pod kontrolu građane koji se više mobilni, sve više međusobno povezani i sve glasniji.

Kupula partije ne krije strah od nekakvog 'kineskog proljeća', pogotovo kada se koncem godine sprema velika generacijska smjena u stranci koja će za godinu dana (od danas) rezultirati novom vladom.

Pred oko 3.000 izaslanika na godišnjem susretu Narodne nacionalne skupštine, Jiabao je kazao da vlasti moraju 'deaktivirati sve moguće konfliktne situacije i izbjeći da se mali problemi pretvore u velike probleme'. Možda se i u ovome krije pravi razlog hitre smjene vrlo popularnoga političara Bo Xilaija, gradonačelnika Chong-qinga (30 milijuna stanovnika), koji je bio hvatao zalet maoističkom retorikom, ali prozapadnjačkim ponašanjem prijeteći neredom u inače žestokim borbama za vlast koje se vode u kulisama stranke.

Budžet za policiju i sigurnost države (zatvori itd.) popeo se za 11,2 posto (na oko 85.050 milijuna eura), a isto toliko i vojni proračun koji prema službenim ciframa iznosi 81.230 milijardi eura. Hoće se reći, Kina se sprema za mogući veliki belaj te jača mišiće kako u regiji, tako i prema unutra.

Narod, smatra se, nema živaca čekati rasplet jedne vrlo važne igre, pa je partija, za svaki slučaj, spremna. A u čemu je igra? Guangdong predstavlja neku vrstu liberalno-kapitalističkog modela razvoja: privatne kompanije, izvoz, privatna inicijativa i jedna velika nada, da, kako se dogodilo na Zapadu u prošlosti, ekonomski prosperira srednja klasa koja će izvršiti potrebni pritisak za demokratizaciju zemlje i uvođenje višestranačje (to je stara teza Barringtona Moorea o uskoj povezanosti između demokracije i tržišne ekonomije).

S druge strane imamo Chongqing: egalitaristički model, gdje država ima puno jaču ulogu kako bi smanjila razlike u životu u gradovima i u selima, nudeći kvalitetno javno obrazovanje, zdravstvo i jeftino stanovanje.

Plava boja (Guangdong) i crvena boja (Chongqing) u Kini imaju političke nijanse jer u toj zemlji ideološke kategorije znaju biti oprečne. Crveno predstavlja prošlost, pa je konzervativno, dok je plava zona progresivna.

U diskursu kojim se de facto oprašta od vlasti, Jiabao, govoreći o opasnosti povratka u maoizam, koristi crvenu i plavu boju kao dijete koje mješa igračke u košari u vrtiću, malo ovoga, malo onoga, puno svega, i traži mudrost. Ako je ne bude, nezadovoljstvo će toliko rasti da će tibetanski monasi, koji se svaki tjedan ili čak češće zapale na javnim trgovima, biti dosadna pojava.

Silna moć koja je u rukama ekonomske i političke oligarhije, hoće kazati Wen, nudeći se kao zaštitnik širih slojeva, mora biti smanjena. Ne čini se, međutim, da vrh partije to želi i provesti kada siječe glave svih koji podsjećaju na riječi mučenika iz 1989. Wen može biti u sjeni Tiananmena. Ovi koji će doći iza njega konačno bi trebali baciti svjetlo na taj trg.