'To ti je tako. Danas se sav kriminal, sve što se događa, odvija na kotačima. Svakodnevno svjedočimo slučajevima brze vožnje, ali nije to naš najveći problem. Tu su, sve više, i krijumčarenje droge, ali i ljudi. A bezobzirnost tih krijumčara ljudi je zapanjujuća. Oni ih trpaju u kamione i kombije bez hrane, pića, zraka. Bez osnovnih uvjeta za život', govori mi Josip Medved, zapovjednik Mobilne jedinice prometne policije, u javnosti znane kao - Kobre.

Dodaje da njih interesiraju samo najteži prekršaji - obijesna vožnja te krijumčarenje droge i ljudi - pa pokazuje fotografije na svom telefonu. Vidim veći broj velikih, brižno upakiranih paketa složenih na stolu. Kokain.

'Zapljena od neki dan', hvali se Medved.

Otkucalo je sedam sati ujutro i sjedimo u njegovu uredu na Oranicama, tamo gdje završavaju pijani vozači i ostali vikend-izgrednici na triježnjenju, ali i ozbiljniji krimosi koje treba držati pod ključem. Prostorije su jednostavno opremljene; postaja podsjeća na kakvu osnovnu školu. Zato je vozni park kao iz filma: u garaži gledam primjerke mat crnih nabrijanih modela Škode (navodno idu i do 300 km/h) i jurilice na dva kotača, obilježene policijskim znakovljem, ali i one civilne. Modele ne prepoznajem, jer nisam se nikada interesirao za takve stvari, ali čini mi se da bi te mašine sustigle i velikog Ayrtona Sennu u najboljim danima. A kad smo kod njega...

'Umješna vožnja je, naravno, vrlo važna ovdje, a dečki je često treniraju na stazi na Grobniku. Da bi uopće stupio u Kobre, moraš imati pet godina u službi policije. Zatim moraš imati položena policijska zvanja i biti viši policajac. To je kod nas nešto slično kao što imaš činove u vojsci. I tek onda te primamo, ali samo po preporuci. Kolege znaju da negdje radi neki policajac koji se dokazao u dosadašnjem radu i onda ga mi vrbujemo. Dolaze nam iz svih grana policije; prometne, temeljne, kriminalističke. Naravno, moraju biti i dokazano dobri vozači, ali kad pristupe u jedinicu, po tom pitanju se radi dodatna edukacija', upoznaje nas dalje Medved sa situacijom u Kobrama, a zatim odlazimo s njime na jutarnji brifing. Ulazimo u jednu od 'učionica', u kojoj sjedi petnaestak pripadnika Kobri odjevenih u crno, a na Medvedovo 'dobro jutro' ustaju kao školarci.

Brifing je idući: momci danas ordiniraju na području PU zagrebačke, virovitičke i bjelovarsko-bilogorske. Na teren izlaze četiri automobila i tri motocikla. Zapovjednik Medved, razumljivo, ne želi otkriti je li to pun kapacitet jedinice, samo nam govori da je tako odlučeno za danas.

Dok se spremaju za radni dan i trpaju opremu u auto, razgovaram s nekima od njih. Interesira me kakvi su ljudi na cesti i kakvo je općenito stanje u prometu. Divljaju li više mlađi ili stariji, stranci ili naši?

'Ljudi kao ljudi. Ima ih svakakvih. Dobrih i loših, živčanih i ljutih. Ovisi kako tko ustane. Zna biti pristojnih i finih ljudi, koji su svjesni da im se žurilo i da su napravili prekršaj, pa plaćaju kazne bez pitanja. A onda, ima i onih...', kaže mi jedan od policajaca pa zastane u razmišljanju.

'Kojih onih?' zanima me ga dok sprema pušku u prtljažnik automobila. Riječ je o starinskom kalašnjikovu Zastava M70, koji se proizvodio u slavnoj kragujevačkoj tvornici, da bi ga poslije koristile sve službene i neslužbene vojske ovoga svijeta - od Iraka i Mozambika pa sve do Nikaragve. Krajičkom oka snimam i kako druga ekipa u auto stavlja moderniju jurišnu pušku, model VHS u proizvodnji karlovačke tvrtke HS Produkt. Ja ću se ukrcati u Škodu s ovim 'partizanima', pomislim, ipak sam old-school tip.

'Pa znaš kojih, ovih što bježe... Bežanija je česta', odgovara policajac dok zatvara prtljažnik u koji je stavio i pancirke za sebe i kolegu.

'I što onda, kako izgleda ta potjera, dokle mogu bježati?'

'Pa, ne mogu dugo. Ne može se od nas pobjeći, taman i da voziš 300 km/h. Jer uvijek se dogodi da netko iziđe ispred tebe u traku, vozi 80 km/h, i onda moraš stati jer ćeš se ubiti. A ako ti se to ne dogodi, raspolažemo i uređajima za prisilno zaustavljanje vozila. To su ti one bodlje koje se stave na cestu, zovemo ih ježevi, a propisano je i zakonom u kojim se okolnostima mogu upotrijebiti. Auto prijeđe preko toga i skoro da ne osjeti, ali pokupi te bodlje i onda guma pušta. Može on dalje na felgama, ali niti brzo, niti daleko...', odgovara mi, a potom prilazim policajcu na motoru. Taman je spreman nestati odavde i krenuti u lov na izgrednike u prometu, ali prvo ću ga malo izmaltretirati.

'Što je najčudnije što vam se dogodilo na cesti? Možda neka ludo neobična situacija, koja vas je i samog iznenadila? Ne interesiraju me toliko pucnjave i potjere, koliko neke bizarnosti koje ste eventualno doživjeli', kažem.

'Evo ti nešto dobro, situacija s Korčule', odgovara policajac pa skida kacigu.

'Jednom sam bio tamo na terenu i zaustavljam maloljetnika na neregistriranom motoru, bez vozačke i kacige. Kako se radilo o maloljetniku, trebao je doći otac potpisati obavijest o pravima. I mali je nazvao oca, a ovaj je, naravno, krenuo prema nama. I sad, pazi ovo: dolazi on, ali isto na neregistriranom motoru, bez kacige, vozačke... Znači, show. Bude takvih smiješnih situacija', kaže mi policajac, na što mu odgovorim: 'Bolje nego da su opasne.' On trubne i nestane motorom, a ja se ukrcam u auto policajaca Dine i Igora, onih koji su ranije spremali onaj kragujevački kalaš u prtljažnik. Valjda ga neće morati vaditi u ovih nekoliko sati, koliko ću provesti s njima.

Vozimo se autoputom prema Bjelovaru, to je danas njihova ruta. Gore-dolje i tako unedogled, dok im ne završi smjena i ne ispišu nekoliko kazni. Dino vozi, a Igor snima na suvozačkom mjestu. Kobre mi pojašnjavaju koncept: jureći auto u prekršaju moraju pratiti 500 metara te ga imati na snimci koja će kasnije poslužiti kao dokaz prekršaja. Zatim se auto zaobilazi, odnosno presreće, a na zadnjem vjetrobranskom staklu ispisuje se poznata policijska poruka, ona koju nitko ne želi vidjeti. Automobil u prekršaju potom se skreće na benzinsku crpku ili odmaralište uz autoput. Stajanje i pretresi na zaustavnoj traci nisu običaj zbog opasnosti - osim u iznimnim okolnostima.

Kobre Dino i Igor pokazuju se kao odlično društvo. Dečki otvoreno pričaju o poslu, iskustvima, ali spremni su i na šalu - kako na moj, tako i na svoj račun (bacam im fore o tome kako policajci izgledaju slično kao i kamatari). Nije mi bed priznati: zbog ranijih iskustva u mladosti, oduvijek gajim neki odmak, nepovjerenje prema plavcima. Ali s ovima bih mogao provesti čitav dan i poslije otići na pet pivi. Da sam kao mladić, primjerice, umjesto s nabrijanim intervenjacima u Rijeci - koji su me, kako se to u provinciji često događa, zaustavljali i pretresali iz čiste dosade, i to nekoliko puta tjedno (nisu nikada ništa našli) - da sam, kažem vam, umjesto tih tipova imao posla s ovom dvojicom, možda ne bi danas bilo tog odmaka. Kvragu, možda bih i sam postao policajac.

Jurimo, zapravo letimo prema Bjelovaru. Dino je šutljiviji, ipak drži volan na 220 km/h. Igor snima automobile ispred nas, fokusiran je na posao, ali i dalje prodaje fore.

'Gdje se puši najbolja trava u gradu, što se danas najviše troši od robe?'

Fingira da hoće od mene izvući kakvu informaciju, priča o tome koliko se u policiji plaćaju informatori, ali sve je to neki tip teatra. A možda i nije. Ja svakako šutim - neće me prevariti ovi šaljivi plavci.

'Znaš, na ovom mjestu di ti sad sjediš, tu inače sjede samo teški kriminalci', okrene se Igor.

'I, što onda pričate s njima, kakvi su to razgovori?'

'Ma nema tu priče. Obično neka deračina ili pjevaju neke pjesme, provociraju. Moraš ostati smiren', odgovara pa se zagleda u automobil ispred nas te ga započne snimati.

'Evo jednog', kaže. Ispred nas vidim jureći automobil beogradskih registracija. Čim se maknuo u desnu traku, Dino stisne gas i mi ga preteknemo. Na vjetrobranskom staklu iza sebe čujem podizanje table: POLICIJA, PRATITE NAS.

Skrećemo na neki izlaz s autoputa. Beograđani su za nama; sve je za sada po protokolu. Uto se sjetim onog kalaša u bunkeru. Onda pljunem tri puta sebi u bradu i prekorim se. Lijep je dan, formatirani radio donosi isključivo sretne tonove, a Srbi izgledaju kao dobri ljudi, barem koliko sam uspio vidjeti u vožnji. Neće danas biti nikakve pucnjave.

Tako je i bilo: kazna uredno ispisana, Beograđani znaju da su pogriješili i bez pogovora plaćaju na licu mjesta. S novinarima, doduše, ne žele razgovarati, ali lijepo nas pozdravljaju i odlaze dalje. Ovaj put sigurno neće voziti 180 km/h.

'Ovi su još i okej', kaže Igor. Istina, nije to bila neka luđačka brzina, ali i dalje je prekršaj. Dino i Igor govore da znaju naletjeti na strance koji voze automobile s 300-400 konja i po 250 km/h. Lakše im je ovdje isprobavati jurilice i testirati granice, kažu mi Kobre. Iako su kazne kod nas narasle, još uvijek su jeftinije nego u dobrom dijelu Europe. A stranci su još uvijek bogatiji nego dobar dio Hrvata i tako smo, htjeli - ne htjeli, postali svojevrsni poligon za testiranje brze vožnje. Ta obijesna vožnja stranaca je, uvjeravaju me Dino i Igor, zapravo njihov najmanji problem.

Zato, dobro je dok imamo Kobre. I one kragujevačke kalaše, zlu ne trebalo. Sigurno i dalje rade.