Da, nažalost, u pravu ste. Niz djelatnosti između liječnika i tvornice lijekova ima narav jasne i nedvosmislene korupcije, ali smo se mi u zdravstvu 'dogovorili' da to nećemo zvati korupcijom, nego, primjerice, 'stručnim usavršavanjem' ili 'honorarom' živeći tako u prividu poštenja i 'uobičajenih radnji u zdravstvu'. Razumljivo je da takvo stanje u jednom sustavu nije moguće ako ne postoji dogovor između liječnika, službene vlasti i farmaceutske industrije.

U vašoj knjizi 'Korupcija u hrvatskom zdravstvu' detaljno analizirate te odnose. Uvođenje profitnog poslovanja u zdravstvene sustave, odvajanje proizvodnje lijekova iz sustava, premreženost sustava privatnim medicinskim djelatnostima. Nisu li to dijelovi dosadašnjih zdravstvenih reformi, dakle višegodišnje namjerne političke odluke?

Sve su dosadašnje reforme bile usmjerene na što veću privatizaciju zdravstva. Uostalom, i najava novog ministra o povećanju udjela privatnog osiguranja u sustavu, kao i najava povećanja javno-privatnog partnerstva, outsourcinga te spin-offova u sustav, a što su sve nazivi za legaliziranje potkradanja zdravstva, govori kako će se na tome i dalje ustrajati.

Objasnite nam neke specifične odnose, primjerice ulogu profitnih ustanova i organiziranih skupina, pacijenata i liječnika te posebnih skupina poput osumnjičenika za ratne zločine.

Premali je prostor za pojašnjavanje svega što ste naveli, ali možemo pojasniti srž problema kada se u jednom, po naravi neprofitnom sustavu kao što je zdravstvo, nalaze profitne ustanove - primjerice tvornice lijekova. Proizvođači lijekova žive od prodaje lijekova bolesnicima te su zainteresirani za njihovu što veću potrošnju. Poslovanje se odvija dobro sve dok ima dovoljno bolesnih. No, teškoća nastupa kada nema dovoljno bolesnika – tada prestaje i prodaja proizvoda, pa će se tvornica naći u teškoćama. Kako bi to riješila, farmaceutska industrija mora povećati broj bolesnika, a što se uobičajeno postiže na tri načina: mijenjanjem normalnih tjelesnih parametara (primjerice visine tlaka, visine šećera ili masnoća u krvi), proglašavanjem normalnih tjelesnih procesa bolešću (primjerice predmenstrualni sindrom, stidljivost i ostoporoza u starosti) te uvođenjem pojma 'rizični čimbenik za bolest', odnosno stanje koje još nije bolest, ali može dovesti do bolesti. Na taj način mnogi zdravi ljudi postaju bolesnici koju moraju uzimati lijekove, pa se prodaja može normalno nastaviti. Dakle, problem leži u tome što farmaceutska industrija želi suprotno od onoga što želi zdravstveni sustav. Dok je cilj zdravstva zdravlje svih građana, što rjeđe javljanje bolesti, što brže ozdravljenje i što jeftinije liječenje, cilj je farmaceutske industrije upravo obratan: što više bolesnih, što češće javljanje bolesti, što sporije ozdravljenje i što skuplje liječenje. Vidimo da profitne ustanove u neprofitnim sustavima imaju upravo suprotne – negativne – ciljeve koji nisu spojivi s pozitivnim ciljevima samog sustava.

Kako se odvija ono što nazivate 'mekom' korupcijom?

Meka je korupcija sivo područje između prave, 'tvrde' korupcije (kao što je slučaj Farmala) i niz zlorabljenja sustava koje nije motivirano izravnom materijalnom dobiti niti znatnije oštećuje sustav. Obično je riječ o raznim uslugama, skrbi ili ostvarivanju prava koja su iznad standarda ili koja nisu predviđena u danom opsegu ili količini u odnosu na zdravstveno stanje pacijenta, a koju medicinski djelatnik priušti svojim kolegama, njihovoj rodbini ili njihovim štićenicima, često i osobama teškog materijalnog ili socijalnog stanja, roditeljima djece s posebnim potrebama, neizlječivim bolesnicima, teškim duševnim bolesnicima i drugim ugroženim skupinama. S obzirom na to da su motivi takvog djelovanja nesebični i u najvećem broju slučajeva lišeni bilo kakve koristi ili se ta korist ne očekuje, pa dakle nemaju tu presudnu odrednicu korupcije (korist), takvi se postupci, unatoč tome što zlorabe sustav, ne mogu izravno podvesti pod klasičnu korupciju.

Od korupcije tradicionalno gubimo i kao građani, porezni obveznici i kao pacijenti. Ali i pacijenti imaju svoju ulogu u korupciji.

Pacijenti mogu izravno sudjelovati u korupciji kada kao zdravstveni osiguranici zlorabe svoja prava, primjerice na pravo na bolovanje, ortopedske pomagala, toplice ili neka druga prava, a kada im to ne pripada. No, pacijenti su često obmanuti te nesvjesno sudjeluju u korupcijskim radnjama kada bilo pojedinačno, bilo kroz razne udruge pacijenata sudjeluju u promociji nekog lijeka odnosno u zahtjevima da se neki lijek ili način liječenja stavi na Listu lijekova. U tom se slučaju pacijenti pojavljuju nesvjesno kao promotori interesa tvornice lijekova.

Što Vlada i Ministarstvo zdravlja trebaju napraviti da bi spriječili korupciju u zdravstvu? Koje još organizacije trebaju i što napraviti - liječnička struka, policija i pravosuđe, lokalne vlasti?

Treba prije svega sačiniti zdravstveni sustav koji je otporan na korupciju. To znači zdravstvo ustrojiti na njemu primjeren način, odnosno na neprofitnim načelima jer je ono javno dobro kojega svi plaćamo i koji stalno dobiva naš novac, pa nema potrebe za nekakvim kvazi profitnim poslovanjem. Također ga je nužno učiniti cjelovitim, što znači izgraditi svoje tvornice lijekova i ortopedskih pomagala koje će financirati sam sustav i koje će raditi također na neprofitnim načelima čime će se izbjeći postojanje negativnih ciljeva u zdravstvu, potrošnju u zdravstvu učiniti apsolutno, do u svaku lipu, transparentnom, a što bi značili cjelokupno poslovanje zdravstva, svake bolnice, svakog doma zdravlja, ministarstva – ukratko cijelog sustava – postaviti na internet tako da svi građani mogu u svakom trenutku vidjeti kako se troši njihov novac, odijeliti javno od privatnog, zabraniti dvojni rad liječnika i onemogućiti sukob interesa u sustavu. Navedenim bi mjerama bitno suzili prostor za korupciju, pa bi ona bila doista rijetka i slučajna.