'Gladan sam!' tužio se učiteljici učenik osnovne škole 'Dr. Franjo Tuđman' u Belom Manastiru i rasplakao je. Kako i ne bi? Tko se ne bi rastužio nad mališanom koji do kasna popodneva nije ništa stavio u gladna dječja usta, a i nad ganutom učiteljicom koja se obvezala od svoje plaćice odvajati pet kuna dnevno za njegov topli obrok, jer to nije u stanju sustavno riješiti naše socijalno osjetljivo društvo?

Kao što znate, belomanastirska priča ima sretan završetak. Kad ne mogu razumom, dobri Hrvati to rješavaju srcem, pa su preko noći skupili dobrotvorne priloge, a i posramljeni gradonačelnik je odjednom iz šuplje gradske kase mađioničarski izvukao pare za đačku užinu. Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.

Doduše, novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta izjavio je zbunjeno kako o problemu gladi u školskim klupama zapravo nije imao pojma, iako su proljetos osnovne škole Ministarstvu dostavile podatak o 0,3 posto od 330.000 osnovaca kojima je obrok u obrazovnoj ustanovi jedino jelo tijekom dana te se tisuću njih može svrstati u kategoriju gladnih mališana. Tisuću malih gladnih hrvatskih usta.

Gladna djeca u školskim klupama? Nije to samo naša boljka. 'Šokirat će vas koliko gladne djece sjedi na astavi', piše Huffington post izvještavajući o prošlogodišnjem istraživanju američke organizacije No Kid Hungry (Bez gladnog djeteta) i njihovom iznenađujućem podatku o 16 milijuna američkih mališana, ili svakom petom školarcu, koji žive u kućanstvu bez stalnog pristupa odgovarajućoj hrani. Prema njihovu ministarstvu poljoprivrede, 22 posto američke djece mlađe od 18 godina živi u siromaštvu, njih 21 milijun iz obitelji s niskim primanjima zadovoljava nutricionističke potrebe korištenjem besplatnih školskih obroka ili onih po nižim cijenama za ugrožene, a tri milijuna mališana i tijekom školskih praznika žive na besplatnim obrocima, jer su im hladnjaci kod kuće prazni.

Među tisuću ispitanih nastavnika i ravnatelja javnih osnovnih škola, 73 posto ih tvrdi da neki učenici dolaze na nastavu prazna želuca jer kod kuće nemaju što jesti, te im sami, kao i naša učiteljica iz Belog Manastira, kupuju obrok, trošeći na to četrdesetak dolara mjesečno. Takvo stanje u organizaciji No Kid Hungry tumače činjenicom da roditelji s najnižim primanjima, mahom nezaposleni zbog nedavne financijske krize i s potrošenim zalihama, još nisu osjetili gospodarski oporavak.

Pa ipak, sve se to ne događa u nekoj pustoj afričkoj nedođiji iz koje nas gledaju izgladnjele oči umirućih mališana, nego u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta. U zemlji u kojoj godišnje završi u smeću hrane u vrijednosti 165 milijardi dolara - više nego što u SAD-u navodno iznosi budžet svih nacionalnih parkova, javnih knjižnica, federalnih zatvora, brige za ratne veterane, FBI-ja i federalne Agencije za hranu i lijekove zajedno! Iako proizvode dovoljno živežnih namirnica da nasite više od 500 milijuna stanovnika, blizu 50 milijuna od ukupno 317 milijuna Amerikanaca nema siguran i redovit pristup hrani.
Samo za proizvodnju hrane koja završava na otpadu, ta zemlja potroši vode dovoljno za potrebe svih svojih građana! Američka Agencija za zaštitu okoliša upozorava da hrana čini najveći dio smeća, na kojemu završi 33 milijuna tona, čak, primjerice, 23 posto svih proizvedenih jaja.
Prema Svjetskom programu za hranu (WFP) svaka deveta osoba u svijetu (njih 805 milijuna) nema dovoljno hrane za normalan i aktivan život. Stručnjaci kažu da bismo spašavanjem samo polovine od 1,3 milijarde tona bačene hrane godišnje, riješili problem gladi u svijetu. Od gladi danas u svijetu umire više ljudi nego od side, malarije, tuberkuloze i ebole zajedno! I tako dalje.

Doduše, danas je 100 milijuna ljudi manje pothranjeno nego deset godina ranije (u zemljama u razvoju 'samo' ih je 13.5 posto), ali to je još malo u moru gladnih i pothranjenih, naročito kada je riječ o najmlađima. Tako u zemljama u razvoju 66 milijuna osmoškolaca dolazi na školsku nastavu gladno, samo ih je u Africi 23 milijuna. I to unatoč nastojanju Svjetskog programa za hranu koji je u proteklih 47 godina osigurao školski obrok u 37 zemalja i razvio strategiju s vladama niza drugih zemalja za pokretanje njihovih vlastitih programa. Daljnjih 67 milijuna djece školske dobi uopće ne ide u školu, jer ih njihovi bijedni roditelji šalju na rad da sa svojih deset prstića zarade za obrok. Svako šesto dijete (100 milijuna) u zemljama u razvoju prošle godine je bilo pothranjeno, 3,1 milijun umire godišnje od gladi prije pete godine.

Dok je UN-ov plan za suzbijanje siromaštva i gladi trebao 2015. godine stići do cilja – da svako dijete bude sito – situacija se, unatoč svim naporima, nije značajno promijenila. Pa kada ne znate kako biste dalje, osnujete neki novi forum, kao što su prošloga mjeseca u Rimu na 41. sjednici CFS-a (Committee on World Food Security) tri UN-ove organizacije vezane uz probleme hrane (FAO, IFAD i WFP) sa švicarskom Agencijom za razvoj i suradnju osnovali Community of Practice (CoP), online platformu za objedinjavanje snaga u borbi protiv gubitka hrane i njezina otpada.

U nas je, pak, ministrica Milanka Opačić proljetos najavila da treba vidjeti zašto djeca zapravo u školu dolaze gladna – je li to posljedica lošeg socijalnog statusa roditelja ili nebrige. I kupuju li neki možda novcem za školski obrok 'markiranu' odjeću ili ga zapiju. Statistike u nas čak pokazuju da je broj pothranjene djece u padu (ima ih 1,5 posto), dok je istodobno u dobi od 7 do 15 godina 11,2 posto dječaka i 7,2 posto djevojčica pretilo. Za njih, pak, premijerova supruga ima savjet da jedu crni kruh, pa makar ga rezali upola tanje.
Crni ili bijeli kruh, svejedno. To ne mijenja izjavu defektologinje zagrebačke OŠ Savski Gaj, koja je još proljetos kazala:

'U našoj školi imamo nekoliko djece koja redovito na nastavu dolaze gladna. Znamo koja su i nekoliko smo im puta nudili obrok, ali ga odbijaju jer ih je sram priznati da nemaju što jesti.'